Stanislav Dziwisz: Papu Woyjtylu odmah kanonizirati

Prije dvije godine, početkom travnja, kad je pokojni papa Ivan Pavao II. odlazio s ovog svijeta, kardinal Stanislaw Dziwisz, njegov osobni tajnik, koji ga je držao za ruku u tom času – a proveo je uz Karola Wojtylu gotovo četrdeset godina – proživljavao je teške, možda i najteže trenutke u svom životu. O tome ni danas ne može govoriti mirno. Samo mjesec nakon smrti Ivana Pavla II. papa Benedikt  XVI. pokrenuo je žuran postupak za proglašenje njegova prethodnika blaženim i svetim, koji je pri kraju. I dok se kao prvi svjedok u tom procesu kardinal Dziwisz zauzima za to da se Ivana Pavla II. izravno proglasi svetim, istodobno se krakovski nadbiskup suočava s lustracijom koja je zahvatila poljsko društvo i Crkvu.
Bojali smo se da neće biti lako dobiti razgovor s bivšim tajnikom Ivana Pavla II., no pomicanje termina prešlo je sva naša očekivanja.
– Krakov pomalo postaje mali Vatikan –kazao nam je glasnogovornik nadbiskupije u Krakovu Robert Necek.
Strpljivo smo “čekali u redu”, a onda je stiglo novo upozorenje – da se neće moći pitati o posljednjim trenucima Ivana Pavla II. U samom pak razgovoru nismo dobili odgovore ni na pitanja o atentatu na papu Wojtylu, a odgovor na upit o međugorskim ukazanjima kardinal Dziwisz odlučio je – preskočiti.

* Možete li za čitatelje Večernjeg lista reći kako protječe proces beatifikacije Ivana Pavla II.?
– Završen je rimski dio beatifikacijskog procesa. To znači da proces prelazi u ruke teologa, a onda kardinala. Na njihov zahtjev Sveti Otac Benedikt XVI. odlučit će o beatifikaciji ili kanonizaciji sluge Božjega Ivana Pavla II.

* Može li to biti izravna kanonizacija? Poznato je da vi očekuje izravno proglašenje Ivana Pavla II. svetim?
– Očito, molimo se za dar kanonizacije. Ipak, posljednja riječ pripada Svetom Ocu Benediktu XVI. Kakva god bude njegova volja, prihvatit ćemo je. Smatram da s tim ne treba žuriti. Radovat ćemo se beatifikaciji, kao i izravnoj kanonizaciji. Mogu još dodati da je za mene Ivan Pavao II. svet. Čekam samo institucionalnu potvrdu.



* Zašto ste odlučili sačuvati bilješke Ivana Pavla II.? Kad će one biti javno dostupne?
– Papine su bilješke jako važne i imaju duhovnu vrijednost. Produbljuju pogled na mnoga područja duhovnog života. Hoće li one biti dostupne? To još ne znam. Sigurno još nije došao trenutak da na to odgovorim.

* Vi ste zasigurno osoba koja je najbolje poznavala Ivana Pavla II. Što smatrate najvećom njegovom “ostavštinom”?
– U nekoliko je rečenica nemoguće definirati i opisati njegovu ostavštinu jer ona zahvaća mnoga područja. No, mislim da prije svega treba istaknuti glavne crte socijalnog nauka Crkve produbljenog molitvom, koncepciju međuljudske solidarnosti, pravila milosrđa te etičke temelje demokracije i pozitivno predstavljanje slobodnog tržišta.

* Ivan Pavao II. tri je puta posjetio Hrvatsku i dvaput BiH. Stoti apostolski pohod bilo je njegovo putovanje u Hrvatsku. Kakva su vaša sjećanja na te posjete i susrete s Hrvatima?
– Nesumnjivo najveći dojam na mene je ostavilo treće hodočašće u Hrvatsku. Snažno mi se urezalo u sjećanje jer je Hrvatska, poput Poljske, izmučena zemlja. Upravo je u vašoj zemlji i u tom dijelu svijeta učenje Ivana Pavla dobivalo iznimno značenje i veliku važnost. Treći posjet Ivana Pavla II. Hrvatskoj bilo je vrijeme zarastanja rana. U Rijeci i Osijeku izrečene su riječi o pomirenju i međusobnom opraštanju. Uostalom, slično i u Banjoj Luci u BiH, Sveti Otac ponovno je to snažno istaknuo. Kazao je tada da je ta zemlja natopljena krvlju puno pretrpjela. Ipak, da bi se gradila budućnost, treba se okrenuti kršćanskom opraštanju, koje je znak unutarnje slobode i zrelosti. Drugim riječima, oprosti i iskusit ćeš mir.

* Hrvati su gajili posebnu simpatiju i ljubav prema Ivanu Pavlu II. Osjećali su da im je bio blizak, posebno u vrijeme Domovinskog rata. Zašto je Ivan Pavao II. tako dobro razumio situaciju pri raspadu bivše Jugoslavije?
– Razumio je Hrvate jer je i sam potjecao iz zemlje u kojoj je vladao komunizam, koji je u Poljacima htio skršiti slobodu razuma i srca. Znao je Ivan Pavao II. da je sloboda temeljno pravo koje pripada svakom čovjeku i svim narodima. Samo je u slobodi moguće živjeti u punini i razvijati se. Dvije najbitnije vrednote koje omogućuju ljudima dostojno živjeti su sloboda i istina. One su nerazdvojno povezane. A te su vrednote bliske su ne samo Hrvatima i Poljacima nego i cijelom čovječanstvu.

* Vatikan je bio prva država koja je priznala neovisnost Hrvatske. Je li to zasluga Ivana Pavla II.?
– Sluga Božji Ivan Pavao II. zalagao se za suverenost naroda. Hrvati su mu bili u srcu. I u diplomatskom im je smislu davao prvenstvo. Uostalom, Hrvatska je uvijek bila vjerna Apostolskoj Stolici.

* Kao krakovski nadbiskup, imate li kontakte s Crkvom u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini? Susrećete li se s kardinalima Vinkom Puljićem i Josipo Bozanićem?
– Poznam obojicu kardinala Hrvata. Hrvatska mi je bliska, u njoj sam nekoliko dana proveo na odmoru, ali ne samo zbog toga. Postoje dublji razlozi, prije svega je to zajednička ljubav prema Svetom Ocu Ivana Pavlu II.



* Kako vidite ulogu pape Benedikta XVI.? Vodi li sadašnji papa Crkvu u smjeru koji je zacrtao Ivan Pavao II.?
– Sveti otac Benedikt XVI. nastavlja put koji je pokazao sluga Božji Ivan Pavao II. Ipak, nije to slijepo nasljedovanje. Ista je to linija, ali drugačiji način vršenja službe. Ne treba tražiti da pontifikat Benedikta XVI. bude kopija pontifikata njegova prethodnika. Ovo je vrijeme i stil Svetog Oca Benedikta XVI.

* Hoće li papa imati odlučujuću ulogu u borbi s religijskim fanatizmom kao njegov prethodnik u suprotstavljanju komunizmu?
– Mislim da to nema potrebe isticati jer je to lako uočiti. U svakoj religiji fanatizam izobličuje njezino pravo lice i postaje njena karikatura. O tome se govorilo i na Drugom vatikanskom koncilu. Sveti Otac Benedikt XVI. podsjeća na te probleme i upozorava da je sloboda vjeroispovijesti putokaz prave ljudske slobode.

* Nakon dugogodišnje službe, stajavši Ivanu Pavlu II. uz bok, postali ste krakovski nadbiskup. Koji su problemi i zadaće Crkve u Poljskoj?
– Najvažnije pitanje jest skrb za obitelj. Zbog ekonomskih migracija u Irsku, Škotsku i Englesku, poljska obitelj proživljava krizu. Duga razdvojenost pogoduje preljubu, a ponekad je i uzrok raspada braka. Zato osnivamo dušobrižničke centre među poljskim emigrantima u zemljama u kojima rade kako bismo im osigurali duhovnu skrb. U Poljskoj je pak najveći problem nezaposlenost. Jedni rade prekomjerno, a drugi traže posao u inozemstvu. S druge strane, u Poljsku dolazi sve više ljudi iz različitih dijelova svijeta koji traže posao i ovdje su dobro prihvaćeni.

* Velika medijska prašina diže se u vezi s lustracijom u Poljskoj. Je li ona potrebna i treba li je nastaviti?
– Drugo je najvažnije pitanje lustracija iako zanimanje javnosti za nju jenjava. “Divljom se lustracijom”, međutim, mnogim ljudima nanosi šteta. Ima tu puno nesporazuma. Lustracija postaje element političke igre. Lustraciju treba provesti u skladu s pravom i poštovanjem etičkih pravila. Osim toga, ako govorimo o suradnicima tajnih komunističkih službi, treba onda isto tako provjeriti i one koji su ih vrbovali. O njima se najčešće šuti. Zar ne bi trebalo najprije “izdati račun” tvorcima kriminalnog sustava koji je trebao suradnike tajnih službi? Crkva se ne boji istine, ali ona mora proizlaziti iz brige za istinsko dobro društva, a ne biti metodom borbe protiv neugodna protivnika. Takvo shvaćanje lustracije ne vodi izgradnji dobra, nego njegovu uništenju.

Na prijedlog vatikanista Gian Franca Svideroschija bivši tajnik Ivana Pavla II. kardinal Dziwisz objavio je svoja sjećanja o Karolu Wojtyli i godinama provedenim uz njega u knjizi “Svjedočanstva”. Sjećanja tajnika pape Wojtyle prije nekoliko mjeseci izašla su istodobno na talijanskom i na poljskom. U njima kardinal Dziwisz predstavlja Ivana Pavla II. kao čovjeka vjere, iznutra slobodnog od različitih utjecaja te “blaga po prirodi”, kako je papa sebe nazivao, tvrdi Kardinal Dziwisz. Osim što je iznio brojne anegdote vezane uz papu Wojtylu, u knjizi kardinal Dziwisz demantira mnoga nagađanja. Tvrdi da Ivan Pavao II. nije financijski pomagao poljski antikomunstički pokret Solidarnost, nego samo moralno i duhovno. Navodi i malo poznatu činjenicu da su bivše komunističke vlasti Poljske, prigodom njegova posjeta Poljskoj 1983., tražile da promijeni sadržaj svojih propovijedi, no on je to odbio, zaprijetivši naglim povratkom u Rim. Na stranicam “Svjedočanstva” Dziwisz opovrgava tračeve da se kardinal Ratzinger protivio međureligijskom susretu u Asizu, a o papinoj ostavci pak tvrdi da je on bio “pripremio odgovarajuću proceduru ostavke u slučaju da bi se našao u situaciji da ne može do kraja obavljati svoju službu”.

Stanislaw Dziwisz potječe, kao i papa Karol Wojtyla, iz okolice Krakova na jugu Poljske. Rodio se 1939. u Raby WyŸna, a u knjizi “Svjedočastva” navodi da je njegova brojna obitelj skrivala Židova tijekom II. svjetskog rata te mu tako spasila život. S Karolom Wojtylom se susreo u sjemeništu te su postali prijatelji. K. Wojtyla mu je 1966. kao krakovski nadbiskup predlažio da mu postane tajnikom te je sljedećih 40 godina bio “njegova sjena”. U Vatikanu je bio poznat kao don Stanislao, a Ivan Pavao II. zvao ga je Staš, nadimkom za poljsko ime Stanislaw. Imali su istu strast – planinarenje i skijanje. Nakon smrti pape Ivana Pavla II., Stanislaw Dziwisz postao je krakovski nabiskup te kardinal.