Stanje u Libiji sve više podsjeća na kaos u Iraku

Libija posljednjih dana sve brže i izvjesnije tone u potpuni kaos. O demonstracijama protiv režima više nitko ne priča, osim u slučajevima kada vojska zapuca na civile kao što je bio slučaj u predgrađima Tripolija proteklih dana. U gradovima Ras Lanuf na istoku i Zawiyi, samo 50 kilometara udaljenom od prijestolnice, vode se teške borbe koje dnevno odnose na desetine žrtava. Stoga, jedini precizan izraz za trenutačno stanje u Libiji jest – rat.

Besplatni telefon

I da ne bi bilo zabune, on se trenutno ovdje u Libiji ne osjeća samo u blizini fronte što se neprestano pomiče na Gadafijevu štetu, već zapravo na svakom koraku. Prije tri dana u Benghaziju, središtu pobune u kojem je smještena i većina stranih novinara u potpunosti je isključen internet. Samim time slanje novinskih izvješća svedeno je na traženje satelitskog interneta, najskuplje i najrjeđe opcije. Lokalna vlast za ovu diverziju optužuje službeni Tripoli, kojemu novinari na pobunjeničkom istoku zemlje nikako ne odgovaraju. S druge strane, mobilne telefonske mreže Almadar i Libyana hakirane su na način da su svi pozivi unutar i izvan njih – besplatni, gdje god se zvalo. Problem je, jasno, zagušenost veza jer sada telefoniraju i oni koji trebaju i oni koji ne.

Sumnja u sabotažu, pomiješana s paranojom, jučer je zahvatila stanovništvo Benghazija nakon što je eksplodiralo jedno od gradskih skladišta oružja. Tom prilikom pognulo je najmanje 18 vojnika revolucije, a još deseci su ih ranjeni. Nakon što su stalnim pucanjem u zrak slavili pobjede i tako trošili streljivo, sada su bez njega ostali zbog ove nesreće. Kako nitko nije čuo avion koji bi bombardirao to skladište, odmah je započet novi krug lova po gradu na navodne Gadafijeve plaćenike, uglavnom iz Eritreje. Istina, jest da je dio ovih ljudi trenutačno u Libiji plaćen kako bi se borio za pukovnika, no bez sumnje je niz njih samo radio u Libiji, a sada su se loše proveli samo zbog zemlje svog podrijetla.

Nacionalno vijeće u Benghaziju, prijelazna vlast, vrlo je loše organizirala pitanje sigurnosti na svom teritoriju. Sve češće se mogu čuti priče o krađama automobila, oružanim pljačkama, izbacivanju ljudi iz njihovih domova.Osvojili su vlast, ali ne znaju što bi s njom.

– Nedostajat će nam Gadafi jer ovi novi niti znaju vladati, a niti su puno sposobniji od njega. Sloboda je tu, ali što s njom? Kako organizirati život? Cijene su otišle u nebo… – priča mi čovjek koji je priznao da je on i dalje skloniji Gadafiju, ali to – osim anonimno – nikako ne želi ispričati jer zna da bi mu ovdje na istoku zemlje glava s ramena odletjela u trenu.

Većina ljudi ovdje ipak smatra da Gadafi mora otići s vlasti, ali se pribojavaju da bez strane pomoći to neće samo biti kadri ostvariti. Plemenski podijeljena zemlja na zapadu, oko Tripolija, i dalje u većini podržava pukovnikov režim. Antigadafijevski istok to nije činio niti prije pobune. I zato ovdje, od Benghazija do Al Brege većina priželjkuje stranu, točnije američku pomoć u svrgavanju sadašnje vlasti. Libija je s 2,1 posto svjetske nafte trenutno njezin 8. najveći proizvođač. Toga je dakako svjestan i službeni Washington pa stoga vjerojatno i jest ovako silno zainteresiran za događanja na vrhu Sahare. – Sve to počinje podsjećati na Irak. Oni će nas doći spasiti, a zatim neće htjeti otići dok se ne naplate. Podjele u libijskom društvu njima vjerojatno nisu poznate, kao što nisu imali pojma niti o ratu između sunita i šijita koji je pokrenut u Iraku nakon njihovog ‘oslobođenja’. Ovdje je riječ o plemenima, davnim sukobima. Draža mi je varijanta da sami otjeramo Gadafija – kaže mi blizu linije fronte u Agili, libijski sada slobodni novinar, Sami Rawza.

A s obzirom na sve teže gubitke na frontu, pukovnik Gadafi pokrenuo je i žestoku diplomatsku ofenzivu. Odmetnutog predstavnika u UN-u odlučio je zamijeniti lojalnim pripadnikom režima, Alijem Abdussalamom Trekijem.

Pitanje je hoće li mu SAD dati vizu da dođe u New York. S druge strane, venecuelanski predsjednik Hugo Chavez prihvatio se posla sastavljanja pregovaračkog tima za Libiju, u kojem bi trebali biti lijevo orijentirani južnoamerički političari. Jasno, Benghazi je u startu odbio njihovu pomoć. Nema sumnje da im se u međuvremenu omilio i novac. Naime, naftna skladišta u gradu Tobruku, koja oni kontroliraju, posljednjih dana uredno pune strane tankere koji ovdje nesmetano pristaju. Novac koji se pritom dobiva već se počeo slijevati u Benghazi, a ne u Tripoli kao do sada.

Diplomatski trikovi

Kada se pogleda karta trenutnih sukoba postaje puno jasnije oko čega se oni zapravo vode, osim zbog ideje slobode i demokracije. Al Brega, Ras Lanuf, Sirta gdje će se borbe preseliti idućih dana jer se vojske kreću baš u tom pravcu te Zawiya – sve su to lokacije najvećih rafinerija i naftnih terminala u državi. Obje strane baš se za njih najžešće bore.

Međunarodnoj zajednici, pak, usta su i dalje puna mogućih ratnih zločina, demokracije i humanitarne krize – koja je sve manja jer je većina stranaca napustila Libiju, a Libijci sami baš i nisu siromašni. Pitanje je samo je li to možda ipak samo fin diplomatski način da bi se zapravo reklo – nafta.