Od rujna 2000. godine novinar i TV voditelj Aleksandar Stanković vodi emisiju Nedjeljom u dva na Hrvatskoj televiziji. Prvi mu je gost bio Ivo Sanader. A tko zna tko će mu biti posljednji... Kako bi demistificirao i svoju emisiju i svoje goste, ali i samoga sebe, Stankoviću će VBZ ovih dana objaviti knjigu “Sto faca i Aca” u kojoj se nalazi izbor iz sjećanja ne neke od njegovih petstotinjak gostiju. Kao i u svojim pjesmama koje s veseljem piše (i objavljuje), Stanković je i u ovoj knjizi iznimno polemičan, na mahove oštar, ponekad i zlopamtilo, ali zato uvjereno brani, pojednostavljeno rečeno, tekovine francuske revolucije... U utorak će knjigu predstaviti u Hrvatskom novinarskom domu. Večernji list ekskluzivno objavljuje dijelove Stankovićeve knjige koja će vjerojatno izazvati žučne reakcije nekih gostiju iz dugovječne emisije Hrvatske televizije koja mnogima ide na živce, ali je usprkos tome, ipak gledaju i to svake nedjelje u vrijeme nedjeljnog ručka.
Milorad Dodik - Kad se Banjalučanke razgolite
Prije emisije bio je pristojan i srdačan. U emisiji je bio nepristojan, a poslije emisije bio je korektan. Ja sam prije emisije bio suzdržan. U emisiji sam bio nepristojan, a poslije emisije sam bio korektan. Prije emisije Dodik me zvao da na proljeće dođem u Banja Luku, kada se djevojke razgolite, a ja sam prije emisije mislio kako nemam ništa učinkovito protiv Dodika i kako će sve proći u revijalnom tonu. Nije bilo tako: Dodik je gorio poput štapina i na kraju emisije je izgorio, što je grijalo ljude iz Sarajeva, a ljutilo one iz Banja Luke. Puko je bezveze, bez razloga. Na kraju je bio ponižen i, ma što drugi mislili o tome, nisam uživao. Nije cilj ponižavati ljude, cilj je razgovarati, pa kud puklo. Cilj je otići u Banja Luku i prihvatiti Dodikov poziv, vidjeti njegove sugrađanke kad se razgolite, ali, jebi ga, nije se više javio.
Milan Bandić - Dobar čovjek
“Kada bismo ti i ja jedanput radili emisiju koja nije o politici, ti bi shvatio da sam ja dobar čovjek.”
Milan Bandić, 5. 12. 2010., nakon gostovanja u emisiji Nedjeljom u dva
Kako sam razmontirao Milana Bandića (28. 1. 2007.)
Tako što mu nisam dao da diše. Oko svega smo se navlačili u prvoj emisiji: znate ono kad Bandić izbjegava odgovore pa se pravi pametan i hini duhovitost. Skakao sam na svaku njegovu riječ, izvodio logičke kalambure, bio bezobrazan, kao što se već biva u takvim situacijama, rekao mu da laže, pitao ga zašto je uopće dolazio, uzeo mu sat sa ruke (poslije mu ga vratio) i da rezimiramo: nije znao gdje mu je dupe, a gdje glava.
Osim toga, na kavi nakon emisije rekoh mu da mu ništa ne vjerujem, a on će mrtav-hladan: “Jebe mi se za tebe, birači su moj bog”. Sjećam se da me nakon toga Suki (Zvonimir Sunara) lupio nogom ispod stola pa sam odustao od provokacija i u kiseloj atmosferi pozdravio gradonačelnika.
Kako je Milan Bandić razmontirao mene (1. 7. 2012.)
Pa, relativno lako. Došao je nabrušen očekujući crossfire, a ja sam, eto, baš odlučio biti pristojan. I nije se isplatilo. S Bandićem se igra na nož, inače nema uspjeha. Nekada od gosta dobiješ puno više ako ga ne siluješ pitanjima, međutim, s Bandićem ne ide tako. On uživa u fajtu i samo tako emisija s njim može biti dobra. Čudno da ja to ne znam, a već mi je tri puta bio gost. Taj me put dobio mojim oružjem.
Ivan Turudić - Muškarac za mene
Najpoznatiji hrvatski sudac volio me 2006., 2007. bio mi je gost, a 2008. više me nije volio.
Treba reći da naša ljubav nije bila tjelesna, ali bila je lijepa. U početku se sastojala od SMS poruka u kojima je Turudić hvalio mene i moje umijeće razgovaranja s gostima. Volim kad me hvale i nisam se bunio. Zato sam ga i ugostio nakon što je osudio Petrača. Sva pitanja stoički je podnio, ali ne i gostovanje Ive Pukanića 2008. godine, i tu je ljubav pukla. Napisao mi je koješta, optužio me da me Pukanić plaća, ja sam ga zamolio da me ne maltretira jer ću sve javno objaviti i odjednom više nismo bili par. Kad se sve zbroji i oduzme, mislim da sam za Turudića bio dobar muškarac, ali je ovaj prokleti novinarski posao stao na put našoj sreći.
Milo Đukanović - Fatalna studentica
Milu Đukanovića ugostio sam 2005. godine. Samo za potrebe emisije, Vladinim je zrakoplovom doletio iz Crne Gore. Bilo mi je drago zbog toga i ne mogu reći da takve stvari ne imponiraju. Inače, u to vrijeme u emisiji sam imao studente Fakulteta političkih znanosti, koji su gostu postavljali pitanja. Jedna od studentica pitala ga je kako će crnogorski građani reagirati kada saznaju da je njihov novac potrošio za let zrakoplovom, i to samo zbog jedne televizijske emisije. Đukanović se izvlačio frazama. Nakon emisije direktor HRT-a organizirao je zajednički ručak na kojem je bio i predsjednik hrvatsko-crnogorskog društva prijateljstva Veljko Bulajić, a koji me pred svima napao zbog provokativne studentice. Rekao sam mu da gleda svoja posla pa se nelagoda u restoranu mogla rezati nožem. Sedam godina kasnije studentica je nožem rezala svadbenu tortu, kosa joj je vijorila na vjetru i izgledala je relativno zadovoljno. E, da, da ne zaboravim... rodila mi je kćer Unu, zbog koje sam promijenio neke životne navike.
Mišo Kovač - Poljubac
“Stankoviću, danas od dva sata u Hrvatskoj počinje demokracija”, tim je riječima 2006. godine Mišo Kovač otvorio svoje gostovanje u 237. emisiji Nedjeljom u dva. Više-manje sam ga slušao, nije se tu imalo što pitati. Objasnio je kako Severinu zanima samo novac, kako Oliver Dragojević nikada nije bio zvijezda niti će ikada biti, kako u životu nije čuo za Gibonnija i kako od novijih pjevača cijeni samo Gorana Karana. Pričao je kako je ‘71. bio u New Yorku na koncertu Elvisa Presleya i da je tek tada shvatio kakva je razlika između srebra i zlata. “Kad je Elvis otpjevao My way, onda se pjesma, Stankoviću, spojila s nebom. Ništa iznad toga ne postoji.”
Željko Keurm - Je li Kerum nacist
Nakon gostovanja u Nedjeljom u dva, kada je više puta lupetao o Srbima kao krivcima za ovo i ono, mnogi novinski komentatori proglasili su Keruma nacistom i pozivali Državno odvjetništvo da ga kazneno goni. Tko će ga znat’, možda i ima razloga za to, ali meni Kerum ne izgleda kao nacist. Za taj osjećaj nemam nikakve dokaze niti se on temelji na bilo kakvoj znanstvenoj empiriji, ali, eto, mislim da Kerum nije taj. Štoviše, da je kojim slučajem ‘41. i da je kojim slučajem u prilici prokazivati Srbe, mislim da bi Kerum to zadnji učinio. Za neke druge koji mu danas glasno spominju majku, bogami nisam siguran. Znam da se ljudi sude prema onome što govore, ali zadržat ću pravo da puno više strahujem od onoga što nije rečeno. Bojim se da bi mnogi danas pristojni i korektni građani u uvjetima demokratskog deficita bili spremni napraviti puno veće svinjarije nego što ih je u stanju učiniti lajavi Kerum.
Lepa Brena - Četnici i ustaše
Što je sporno u vezi s Lepom Brenom? U ratu je snimljena u Brčkom, u uniformi vojske Republike Srpske, kako na nekoj opskurnoj pozornici pjeva okupljenoj vojsci. Što možeš s time napraviti? Možeš je priupitati za zdravlje i kako je nije sram da u prljavom ratu oblači uniformu u gradu u kojem su arkanovci učinili strašan zulum. Ako sve to napraviš, a ona ti kaže kako je išla spašavati zarobljenog oca muslimana, što možeš s time napraviti? Ako si idiot, možeš i dalje tući po istoj temi, a u protivnome prijeći ćeš na neku drugu. Ako si idiot, možeš još danima tupiti o četniku Stankoviću, koji u svojoj emisiji podržava četnikušu Brenu, a četniku će to biti poticaj za jedno pitanje: Što je pravi četnik spreman učiniti za svoje roditelje? Bi li pravom četniku bilo ispod časti obući ustašku uniformu i otići u Jasenovac po majku? Bi li pravi četnik odbio popušiti Maksu Luburiću da spasi zarobljenog oca? Pa ne znam, nisam se ja tu nešto puno premišljao, nemam tu neke velike dvojbe i, stvarno, unaprijed se moram ispričati ako ću naljutiti prave četnike i njihov domoljubni kodeks, ali ja bih u danim okolnostima bez problema zadovoljio i Luburića i Francetića, pa, što ja znam, i Merčepa ako treba. Znam, sve mi je jasno, pošten svijet to nikada ne bi napravio, poštenome svijetu država je uvijek na prvom mjestu, ali, jebi ga, posrnuli četnici poseban su soj i kao takvi medijski su vrlo isplativi pa je vjerojatno zbog toga emisiju s Lepom Brenom gledalo rekordnih milijun i dvjesto tisuća Hrvata.
Ivo Sanader - Gospodine Sanaderu, jeste li vi peder?
Nikada to nisam pitao Ivu Sanadera, ali legenda kaže da jesam. Sanader mi je bio gost 2006., u naponu snage, nedodirljiv i moćan. S moje strane postojala je novinarska znatiželja da ga pitam nešto o seksualnoj orijentaciji, ali, kako je nepristojno pitati gosta takvo što, tražio sam način da bezbolno otvorim temu. Na kraju je to izgledalo ovako: “Gospodine Sanader, kako ste se osjećali kada su vas pojedinci iz HDZ-a htjeli diskreditirati kod Tuđmana, proturajući priče da ste homoseksualac?”, na što je on odgovorio da je za sve kriv Pašalić, kojeg je ionako kasnije izbacio iz stranke. Inače, pitanje je smislio Goran Milić. Tema o homoseksualizmu nije bila nešto na čemu bi Ivo Sanader briljirao. U drugim situacijama, na pitanja “Što mislite o gay brakovima?” i “Hoćete li podržati gay paradu?”, odličan sugovornik Sanader zacrvenio se, mucao te zbunjeno odgovorio: “Ništa”. Predsjednik vlade koji o gay paradi i o gay brakovima ne misli ništa, ostavlja dojam osobe koja nešto krije. Ne bih rekao da je krio seksualnu orijentaciju, ali je zbog svog biračkog tijela skrivao podršku gay paradama i zato se crvenio.
Sanader me šalje u diplomaciju
Afera Fimi medija iznijela je na vidjelo načine na koje se Ivo Sanader rješavao političkih protivnika, točnije načina na koji ih je pacifizirao. Otprilike, sve bi stalo u rečenicu “Kada ih ne možeš uništiti, kupi ih”. Sanader je tako sumnjivim novcem kupovao lokalne (sebi nesklone) medije, novinare, pjevače, a, evo, baš se sjetih i jedne situacije s proljeća 2006. godine. U pripremi emisije sa Sanaderom, bio sam u njegovu kabinetu na Markovu trgu, a takvi se razgovori obično svode na domaćinovu želju da što više dozna o emisiji i tvoju vještinu da što manje kažeš. Ne utvarajući sebi da sam nekakav veliki protivnik režima (uvijek sam se trudio što profesionalnije i provokativnije voditi emisiju, ali nikada nisam imao materijale koji bi Sanadera mogli stajati političke karijere), sjećam se da me dr. Ivo u jednom trenutku potpuno iznenada upitao: “Gospodine Stankoviću, jeste li ikada sebe zamišljali u diplomaciji? Eto, ja vam nudim ozbiljan razgovor na tu temu, a vi razmislite”. “Razmislit ću”, odgovorio sam iznenađen... I što da vam kažem, i dandanas razmišljam, samo što mi je veza, koliko vidim, u zatvoru.
>>\'Golemu tremu sam imao kada mi je gost bio Ivo Sanader\'