Bojišnica je podijelila i mnoge ukrajinske obitelji – doslovce. Gdje su prije za koji sat vožnje mogli s istoka Ukrajine doći do svojih obitelji na zapadu te zemlje, sad je to golemi poduhvat. Preko bojišnice se naravno ne može, a za građane su zatvoreni i gotovo svi prijelazi s Krima iz samoproglašene „Narodne republike Donjeck i Luhansk“ u Rusiju – osim jednog. A kada se prijeđe i ta granica, onda se mora iz Rusije u Bjelorusiju. I tamo su zatvoreni svi granični prijelazi iz Bjelorusije u Ukrajinu – opet, osim jednog jedinog i to samo u jednom smjeru, prema Ukrajini. A onda su problem i dokumenti: gotovo nitko od njih nema ukrajinsku putovnicu s kojom bi mogli i u EU, mnogi nemaju niti rusku.
Sedamdesetogodišnja Ljubova je sve to nekako prošla i među prvima, pored tenkovskih prepreka na granici s Ukrajinom žuri u baraku humanitarnih pomoćnika. Jer posljednji dio puta, dva kilometra do samog graničnog prijelaza se mora pješice. „Hvala bogu su mi naši graničari kofer prenijeli na kolicima“, kaže Ljubova. Ali je bilo muka sve to prijeći: tamo je konačno toplo tako da se može malo urediti i odahnuti, prenosi Deutsche Welle.
Tri mjeseca gladovanja za ogrijev
Dolazi iz jednog sela pored Mariupolja koje je pod okupacijom. Njeni sinovi i unuci žive u Odesi i prije ih je svako malo posjećivala: „Sjela sam na autobus i sljedećeg jutra sam bila s njima“. Ali sad je prošlo gotovo tri godine da ih nije vidjela: „Kad je počelo, mislila sam da će sve brzo proći. Ali nije.“ Nije samo dug i naporan put problem za staricu, nego je to i vrlo skupo.
Ljubova je morala prihvatiti rusko državljanstvo jer samo tako uopće može dobivati mirovinu. „Primam 16.000 rublji (oko 160 eura) mirovine, a samo ugljen i gorivo me koštaju 40.000 rublji. Moram tri mjeseca štedjeti i gladovati samo za gorivo i struju“, žali se Ljubova. A putna karta preko Rusije i Bjelorusije doći do Ukrajine košta oko 300 eura – za umirovljenicu čitavo bogatstvo za koje je još duže morala štedjeti svaki novčić. Kako bi inače preživjela ovu zimu, ne zna: „Tamo više nemam nikoga.“
Opasnostima nije kraj niti kad dođu u Ukrajinu: na granici smo zatekli i Irinu koja je došla dočekati svoju svekrvu. „Nju su izbacili iz njene vlastite kuće“, žali se. Irina se nije dala nego je iz Ukrajine nazvala vojnu upravu u okupiranim područjima: „Neki muškarac koji se predstavio kao pukovnik Aleksej mi je tek rekao da je svekrva dužna predati ključeve od kuće.“ Konačno je došla i starica koju je Irina čekala, jedva uopće hoda od napornog puta. Kao kruna svega, na graničnom prijelazu ne može naći putovnicu: sva je u panici, makar je svi pokušavaju umiriti. Konačno ju je ipak našla i pokazala graničnoj policiji Ukrajine.
Staklenke krastavaca mnogo govore
Na granici svi došljaci iz okupiranog područja dobivaju potvrdu o ulasku u zemlju, a humanitarni djelatnici im daju i novčanu pomoć za koju skrbi izbjegličko vijeće Norveške. Povrh toga od jedne ukrajinske telekomunikacijske tvrtke dobivaju i „starter paket“ za njihove mobitele da se mogu javiti svojim obiteljima u Ukrajini.
I Oleksander drhtavim rukama odmah gura novi čip u svoj mobitel: „Već sam stigao u Ukrajinu“, javlja umirovljenik kroz suze svojoj ženi. Bračni par dolazi iz Alčevska u takozvanoj Narodnoj Republici Luhansk: supruga je već stigla u Kijev prije par dana, sad će i on za njom. Hoće li se vratiti? Umirovljenik sliježe ramenima: „Svi članovi moje obitelji su otišli. Prije smo spremali i po 50 staklenki kiselih krastavaca i sve smo ih potrošili za zimu, sad još uvijek ima staklenki iz prošlih godina.“ Sad se Oleksander još jedino brine za mačke koje su ostavili kod susjeda: „Neki nas smatraju izdajicama, ali nitko nam ne može pogledati u dušu. Mogu vam sigurno reći da je tamo mnogo ljudi koji se nadaju da to opet bude Ukrajina."
Je li važno čija je bila bomba?
Prihvat tih nesretnika je odlično organiziran: nakon okrijepe u baraci humanitaraca na samoj granici, dolaze autobusi koji će ih prevesti u nedaleki Kovel. Tamo je pak Evangelička crkva organizirala prihvatilište, pomoći će im i kupiti voznu kartu do odredišta u Ukrajini, a ako treba mogu tamo i prenoćiti.
Danas je 44 takvih putnika, a došlo je čak četiri autobusa. Mjesta ima dovoljno, a prostora za njihovu skromnu prtljagu i previše. Najmanju torbicu nosi Volodimir. 59 su mu godina i dolazi iz sela pored Oleškija, ali sad stiže iz bolnice u Skadovskom u okrugu Herson. Prije par mjeseci je u dvorište njegove kuće udarila bespilotna letjelica. Sa čije strane, to mu nije važno jer je rezultat bio isti: „Sve mi je letjelo oko glave“, kaže Volodimir.
Slomio je par rebara, a oštećena mu je i kralježnica. „Rusi kažu kako su došli da nas oslobode. A prije smo dobro živjeli i imali smo radno mjesto. Letjelica je uništila moju kuhinju, kako sad tamo izgleda, to ne znam. Možda uopće više nemam kuće.“ Sad ide u Herson nastaviti liječenje. Tamo mu je i obitelj: kćerka, tri unuka i dvije sestre. Prije ih je često posjećivao, od njegovog sela mu nije trebalo niti sat vremena. „A sad sam, za istu udaljenost već drugi tjedan na putu.“
Hoće li nazad?
Hoće li se netko od njih vratiti u okupirano područje još dok su tamo Rusi? Jedino nam Ljubova kaže kako hoće. Veseli se konačno vidjeti djecu i unuke, ali se boji da će joj oduzeti njenu kuću ako se ne vrati – takvi su propisi za „napuštene nekretnine“ na okupiranom području. „Ne može nam se prigovoriti da smo ostali“, kaže Ljubova i to je glavni razlog da se itko vraća. Ne želi niti misliti da više nema doista ničega: „Ne želim da mi oduzmu kuću, sve moje stvari i fotografije. Ne želim da netko strani ruje po tome."
No preko zime će svakako ostati u Ukrajini, a onda treba vidjeti kako uopće nazad. Najprije će joj trebati ukrajinska putovnica jer će u Rusiju jedino moći preko Europske unije – a i to neće biti lako. I u svakom slučaju veoma skupo za umirovljenicu sa 160 eura ruske mirovine.