U zahuktavanju javne rasprave vezane uz rebalans proračuna, porez na dohodak, turističku sezonu, svađu s Mađarima u Ini... malo tko je primijetio da ministri u Vladi uporno odbijaju preporuke MMF-a i Europske komisije da se radni vijek produlji sa 65 na 67 godina te tako demonstriraju neku vrstu autističnosti, dokazuju potpuno nerazumijevanje trenda starenja društva kao ključnog problema koji se mora početi rješavati danas kako se već u razdoblju 2020.-2030. godine ne bismo suočili s potpunim ekonomskim i socijalnim kolapsom. Moram priznati da mi u ušima još odzvanjaju grube riječi premijera Zorana Milanovića, koji je rekao da nikoga neće "bičem tjerati da umre na radnom mjestu". Nakon takvih patetičnih izjava mogu samo uzdahnuti.
Naravno da svako društvo mora imati mehanizme koji će osigurati odlazak u prijevremenu mirovinu ako bilo tko dokaže umanjenu ili potpunu radnu nesposobnost zbog bioloških ili psiholoških problema. Međutim, nitko tko želi društvo suočiti s nužnošću produljenja radnog vijeka ne inzistira na nekom novom zvjerskom, tlačiteljskom kapitalizmu. Naprotiv. Oni koji to traže samo su savjesni ljudi koji su zabrinuti za sudbinu ovog društva. Nažalost, i među takvim rijetki su oni koji shvaćaju da starenje društva, i općenito ljudske civilizacije, ne mora nužno biti problem, nego čak i šansa za razvoj, kako društvenih institucija tako i privatnih biznisa; nova prilika za stvaranje svima boljeg mjesta za život. Svi se previše fokusiraju na to da su preveliki broj starih i starenje kao takvi isključivo problemi. Starenje koje vodi zrelosti, iskustvu, većem fondu znanja i razvoj više emotivne i kognitivne kompleksnosti podcjenjuje se i u svakodnevnom životu, i biznisu, te posebno u našoj nemuštoj političkoj zajednici. Nismo u tome osamljeni. Činjenica da se tek u zadnjem desetljeću kroz sofisticirana medicinska i psihijatrijska istraživanja bolje razumije starenje kao proces te tako i sposobnosti zrelih i starijih. Usporedno ide proces osvješćivanja političke i poslovne zajednice u najvećim i najmoćnijim zemljama da se potpuno treba redefinirati općeprihvaćeni koncept radnog vijeka i umirovljenja.
Domaćim političarima i ekonomistima u svakom slučaju bih preporučio hitno čitanje dviju svježih svjetskih uspješnica na temu pozitivnih strana starenja pojedinca i društva. Da, dobro ste pročitali – pozitivnih strana starenja. "The Mature Mind: The Positive Power of the Aging" napisao je psihijatar s tridesetogodišnjim iskustvom Gene D. Cohen. To je knjiga koja inspirira govoreći o prednostima intelektualnih sposobnosti zrelih i starijih. Druga knjiga "The Upside of Aging" djelo je u kojem je Paul Irving okupio razmišljanja američkog i britanskog establišmenta koji redom vide velike prilike u promjeni socijalnih i zdravstvenih ustroja, u organizaciji brige o starijima, u redefiniranju poslovnih modela, u novim poslovnim prilikama, novim proizvodima i uslugama za sve širu, sve zdraviju, bogatiju, aktivniju i općenito moćniju populaciju starijih. Tu knjigu svatko tko želi upravljati bilo kojim društvom jednostavno mora pročitati. Ako išta shvati, više se neće baviti politikantskim guranjem glave u pijesak jer za to nema nikakve potrebe. Krenut će u velike promjene i utrku za novim prilikama.
Milanović bi tako mogao shvatiti da će za samo 10-ak godina u Hrvatskoj broj zdravih i iskusnih 65-godišnjaka koji ne samo da će željeti raditi nego možda i krenuti u drugu ili treću karijeru ili u novi privatni biznis ili novi oblik "aktivne penzije" biti toliki da će njegove današnje izjave biti tragikomične.
Globalno starenje predstavlja jednu od najvećih transformacija u povijesti ljudskog roda, a hrvatsko društvo jedno je od najstarijih na svijetu. Ukupan broj starijih od 60 na planetu više će se nego udvostručiti, i to brzo; porast će s 841 milijuna u prošloj godini na više od 2 milijarde do 2050. godine. U 2047. broj starijih od 65 bit će viši od broja djece do 5 godina. Rizik dugovječnosti je kao relativno novi pojam izuzetno podcijenjen globalni problem, a Hrvatska je među pet najugroženijih na planetu. Procjenjuje se da će globalne obveze za mirovine i druge oblike uzdržavanja starijih doseći 15-20 tisuća milijardi dolara, u mnogim zemljama će do 2050. uzeti dodatnih 50 posto BDP-a! A hrvatski mirovinski sustav već sada je matematički neodrživ. Mi moramo produljiti radni vijek na najmanje 67 godina i to shvatiti kao priliku da se cijelo društvo vratiti u tračnice. Jer stariji to mogu. Nemojmo ih podcjenjivati. Sokrat je svoje ključne i najprovokativnije misli iznio u posljednjim godinama svoga života. Bio je toliko provokativan da je osuđen na smrt. Kopernik je prkosno poručio svijetu da se Zemlja okreće oko osi i kruži oko Sunca u svojim šezdesetima. Slavni Galileo nije bio ništa mlađi u svojojoj hrabroj revoluciji znanstvene misli. Kreativnost, odlučnost, radišnost i hrabrost nije privilegij mladosti. Počinjem vjerovati da se Hrvatskoj, umjesto ovih neodlučnih balavaca u Vladi, treba dogoditi mudri, odlučni, agilni 65-godišnji lider koji se više neće brinuti za svoju političku karijericu, nego će boljom i zrelom koordinacijom aktivnosti lijeve i desne polutke mozga, koja je karakteristična za zrelije, ujediniti ovo naše društvo i povesti ga prema promjenama. Među ostalim, sigurno bi produljio radni vijek do 67. godine.