Stari pozdrav ljevice u novom ruhu: Djeca fašistima – seks narodu!

Sisačka gradonačelnica Kristina Ikić Baniček održala je govor na obilježavanju Dana antifašizma i povukla ravnu liniju od partizana do današnjih boraca za prava seksualnih manjina i pobačaj – sve je to isti antifašizam. Moram joj reći da je s prvim debelo promašila.

Revolucionari su homoseksualnost smatrali buržoaskom dekadencijom, a ni buržoaziji ni dekadenciji nije bilo mjesta u komunističkoj utopiji. U mnoštvu poratnih tragedija Kristini Ikić Baniček promaknuo je homofobni progon velikog nadrealističkog pisca, ujedno i antifašista Radovana Ivšića. Zabranjivan i otpuštan, izložen partijskom linču, morao je emigrirati u Pariz i tako se izbavio iz totalitarnog raja. No nije posve pogodila ni s pobačajem. Jedan čitani hrvatski portal, koji zdušno promiče neograničeno pravo na abortus, ovih je dana objavio pola stoljeća stari članak uglednog “Vjesnika u srijedu”.

Bilo je to 1969., kada je socijalistička Jugoslavija donosila turboliberalan zakon o abortusu koji je i danas na snazi, a kada je Biskupska konferencija uzalud pokušavala izboriti da se barem prizna priziv savjesti katoličkih liječnika. Brojke su u tom članku zastrašujuće: na 1000 poroda u Jugoslaviji bilo je 400 pobačaja, u Italiji 800, u Francuskoj 1200. U tom napisu iz VUS-a najzanimljivije su dvije izjave tadašnjeg pročelnika Ginekološke klinike Medicinskog fakulteta u Zagrebu doc. dr. Branka Rajhvajna. Na jednom mjestu kaže da je pobačaj medicinski problem: “Kao liječnici mi smo apsolutno protiv njegove daljnje liberalizacije”, a na drugom: “Uredba o prekidu trudnoće, koju upravo treba prihvatiti, daje preširoke mogućnosti za vršenje pobačaja. U prijedlogu stoji da je prekid trudnoće pravo žene. Smatramo da je takva formulacija preširoka i stavili smo rigorozne primjedbe na taj prijedlog.” Dakle, čak se i u socijalističkoj klinici i u režimskim novinama – antifašističkim, rekla bi Kristina Ikić Baniček – protivilo liberalizaciji pobačaja i tvrdnjama da je to “pravo žene”.

Avaj, Partija je abortus pustila iz boce kao duha i uvela “pravo žene”, a otada je prošlo 50 godina i oboje je postalo nacionalna nematerijalna baština – generacije su odrasle računajući na seks bez natalitetnih posljedica. Ne samo žene nego i muškarci oslobođeni su tereta potomstva, najprije da bi mogli graditi socijalističku budućnost, a potom da budu na raspolaganju kapitalistu. I ne daju to pravo! “Pravo žene” ovih se dana brani vulgarnom kampanjom u kojoj žene pokazuju srednji prst protivnicima pobačaja, a u nju su se uključili i takvi intelektualni i moralni kapaciteti poput Severine i Kolinde Grabar-Kitarović. Neće to reći tim riječima, ali radi se o pravu da se nema djece.

Međutim, to je pravo izboreno – pola stoljeća beskonačnog pobačaja i kontracepcije učinilo je seks bez djece ne samo normalnim nego i obveznim. Većina Hrvata više ne može zamisliti svijet bez besplatnog i lako dostupnog abortusa. Oslobođenje od djece kod nas je toliko uspješno da je Hrvatska peta najstarija zemlja na svijetu po dobnoj strukturi i zato su mi abortusne kampanje apsurdne – kao da tuberkulozni bolesnik, u zadnjoj fazi bolesti, traži pravo da ga polijevaju hladnom vodom. Budući da se svaki čovjek mora roditi, u Hrvatskoj nema ljudi, i svake godine imamo trideset razreda prvašića manje. Zato nema majstora, doktora, kuhara, vozača, bolničara, profesora, a i bit će ih sve manje. S velikim zanimanjem zadnjih dana pratim promenadu osloboditelja ženskih tijela po portalima i društvenim mrežama. Strasno brane prevladavajuće mišljenje nacije, a to je da djecu ne treba rađati.

Sa samouvjerenošću onih koji pripadaju većini proglašavaju svoje stavove naprednim, liberalnim i antifašističkim – pri čemu je, zaključujem, rađanje i skrb o djeci nazadno, zatucano i fašističko. Ali siguran sam da svi oni priželjkuju zdravu i dugu starost, a u toj starosti očekuju doktoricu da ih pregleda, bolničarku da im da injekciju, magistricu da im izda lijek, vozača da ih preveze u dom umirovljenika, sobaricu da im namjesti krevet, kuharicu da im radi ručak, portira da ih čuva – uzimajući zdravo za gotovo da su svu tu djecu, njima na uslugu, rodile neke nazadne, zatucane i fašističke majke. “Djeca fašistima – seks narodu!”, tako bi trebao glasiti stari pozdrav ljevice u novom ruhu.

Antifašisti abortusa pridržavaju sebi pravo da slobodno rade i razvijaju se, a neka drugi dirinče oko dječurlije, pamte njihove rođendane i OIB-e, plaćaju pripreme za maturu i strepe noću dok se ne vrate iz narodnjačkog kluba. U socijalizmu se to zvalo izrabljivanje čovjeka po čovjeku. Ali tada su još ljudi razmišljali svojom glavom.