Staro prijateljstvo Slovenaca i Hrvata

Ne, nije točno da su za sve krivi političari, a narod ni za što. Svi su odgovorni, odnosno, Šegedinovim riječima, svi smo odgovorni. Pa kad je već tako, ne prepuštajmo sve političarima. Npr. u hrvatsko-slovenskim odnosima. U tim odnosima ne vlada idila, teško se postižu dogovori, mnogo nam toga ide na živce, no kad bi sve bilo i mnogo gore nego što jest, ne bi valjalo smetnuti s uma što je i kako je bilo prije. Mislim, prije Ljubljanske banke, Krškog, Sv. Gere, Razkrižja i Savudrijske vale. Zar smo se uvijek svađali?

Ponekad smo se i svađali, no nikad u povijesti naših odnosa nije bilo pravog neprijateljstva. A i kako bi ga bilo kad je već više od sto godina jedno od ishodišta hrvatske predodžbe o Slovencima i Sloveniji slika što ju je u svojoj autobiografskoj pripovijesti o karanfilu s pjesnikova groba stvorio August Šenoa (1878.).

Tu se, na Prešernovu grobu, pred lijepom Slovenkom Nežom, dvojica zagrebačkih maturanata, Hrvat i Slovenac, zaklinju da će biti pobratimi i “ostati vjerni sinovi svoga plemena”. U Sloveniju su otputovali sa Schillerom u ruksaku, ne znajući tko su, a vratili se sa “Prešernovim poezijama”, kao gorljivi rodoljubi. Naravno, riječ je o romantici devetnaestog stoljeća, o stereotipnoj slici slavenskog bratstva, ali ipak i žilavoj simbolici otpornoj na vrijeme i – svađe.

U Sloveniji je nedavno objavljena knjiga “Savezništva i diobe, razvoj slovensko-hrvatskih političkih odnosa u Habsburškoj Monarhiji 1848.-1918.” Andreja Rahtena. I u njoj se, kao i kod Šenoe i u mnogim drugim izvorima, vidi kako je bilo prije i da se Hrvati i Slovenci imaju na što osloniti kad im se odnosi malo i poljuljaju.

“Zbližavanje između slovenskog i hrvatskog katoličkog pokreta”, piše Rahten, “doživjelo je vrhunac zajedničkim katoličkim zborom održanim od 23. do 27. kolovoza 1913. u Ljubljani...

Hrvatski sudionici stigli su vlakom i dočekani su s velikim oduševljenjem. Slovenske djevojke u narodnim nošnjama darovale su ih buketima cvijeća, 'orlovi’ su držali počasnu stražu, a glazba je svirala 'Lijepu našu domovinu’. Predsjednik organizacijskog odbora dr. Josip Gruden pozdravio ih je uvjeravajući ih da su u Ljubljanu došli ne kao gosti, nego 'na svoju zemlju, u svoj narod’. Nakon pozdravnih riječi zaorila se pjesma 'Slovenec in Hrvat’.

Otvarajući zbor, Gruden je, popraćen 'gromoglasnim pljeskom’, upozorio na povijesno značenje zajedničkog zbora 'koji će biti veliki svjetionik čije će zrake dopirati i preko granica naše uže domovine... udružujući Slovence i Hrvate, srodne vjerom i krvlju, u jedinstvenom, zajedničkom i svrsishodnom djelovanju na čast i vječno dobro našega naroda’.”

“Dolgost življenja našega je kratka”, kaže o čovjekovu životu Prešern. Život zajednice nešto je dulji, ali i on je prekratak da bi se olako zaboravljala stara narodna prijateljstva.