Ovih dana ne stišavaju se žučne reakcije onih koji nas žele uvjeriti da se Hrvatska osramotila ne glasajući na općoj skupštini UN-a za rezoluciju o Jeruzalemu, odnosno protiv odluke SAD-a da taj sveti grad prizna kao glavni grad države Izrael.
Doista, ako je za osudu Trumpovog poteza bilo čak 128 od 193 države, da su izričito protiv bili predstavnici samo devet država, među kojima pet polinezijskih mikrodržava, a da su ostali, među kojima i Hrvatska, zapravo izbjegli glasanje, daje naslutiti da smo se našli na pogrešnoj strani povijesti. Jer, ako svi osim nas na autocesti voze u suprotnom smjeru, onda se prirodno moramo zapitati – jesmo li sigurni da nismo možda mi ti koji će biti krivi za neizbježni sudar? Zar bi bilo moguće da tako velika većina griješi, a da je Donald Trump u pravu? Nažalost, itekako jest moguće.
Istina je posve suprotna
Iako nas žele uvjeriti da se radi o (još jednom) Trumpovom neodgovornom i nedomišljenom potezu kojim daje krila Netanyahuu i židovskim jastrebovima, zapravo je istina posve suprotna. Međunarodna zajednica jest ta koja kroz predugi niz rezolucija tvrdoglavo perpetuira pogrešne odluke nastale prije više od pola stoljeća i hrani nerealna očekivanja najekstremnijih među Arapima. Nesretni pokušaj stvaranja dvije države, židovske i arapske u britanskom mandatu nad Palestinom, nakaradna odluka da Židovi konačno dobiju koliko-toliko održivu državu, ali da im se uskrati povijesno neotuđivo pravo na Jeruzalem kao glavni grad, u korijenu je svega zla.
Jer, Arapi ionako u golemoj većini niti s takvim rješenjem nisu mogli biti zadovoljni, pogotovu oni koji i danas sanjaju o guranju Izraela u more. Duboko je pogrešna i potpuno nepotrebna bila odluka svjetskih moćnika o stvaranju još jedne arapske državice na području Palestine, nakon što je na području britanskog mandata Transjordanija, s druge strane svete rijeke već stvorena arapska, de facto palestinska država Jordan. Čak i danas, kad se ideja o dvije države na tlu koje danas kontrolira Izrael poprilično uhvatila u liberalnijim slojevima židovskog pa i arapskog društva, i dalje bi dugoročno mnogo održivije rješenje bilo arapske dijelove Zapadne obale pripojiti Jordanu, kao državi koja je u međuvremenu ionako postala u velikoj mjeri palestinska – gotovo svaki treći njezin stanovnik je porijeklom Palestinac – nego stvarati novu palestinsku mini-državicu kakva nikad neće biti samoodrživa.
Uskraćivati Židovima pravo na Jeruzalem kao glavni grad duboko je nepravedno i nemoralno
Uskraćivati Židovima pravo na Jeruzalem kao glavni grad duboko je nepravedno i nemoralno, no to su ti cinični potezi kakvi “međunarodnoj zajednici” nikad nisu bili strani. To je ona ista međunarodna zajednica koja je napadnutoj Hrvatskoj izglasavala embargo na uvoz oružja, ona ista koja bi, da smo joj prepustili našu sudbinu, razgraničenja po potpisanom primirju pretvorila u vječne granice. Ona ista koja po oslobođenju dijelova domovine traži povlačenje i prepuštanje osvojenog neprijatelju. Kao što danas od Izraela zahtijeva da se vrati na privremene granice primirja iz davne 1948., kao da nakon toga nije bilo nekoliko ratova koji su potpuno promijenili političke stvarnosti.
Status quo jedino je sveto pismo takve međunarodne zajednice! Naravno, imaju i kršćani i muslimani svoje neotuđivo povijesno pravo na sveti grad Jeruzalem, vječno ishodište tri velike monoteističke religije. Ni Židovi ne mogu zanijekati tisućugodišnju vladavinu kršćanstva i islama na tim prostorima, kao ni današnji multikulturalni karakter starog grada. Dapače, od Židova se mora ultimativno zahtijevati da budu glavni zaštitnici takvih različitosti. No, hoće li Jeruzalem istovremeno postati i glavni grad arapske države, trebalo bi ovisiti jedino o pregovorima.
Donald Trump u svojoj odluci to ničim nije isključio, on nije potpisao Netanyahuove želje da Jeruzalem treba biti isključivo židovski niti mora biti samo glavni grad Izraela. To će sasvim sigurno ovisiti o odmjeravanju vojnih, političkih, demografskih i svakih drugih snaga s Arapima, a što prije oni shvate da nikad neće biti dovoljno moćni da Izrael utope u moru, to će prije prihvatiti da je jedino mir dugoročno u njihovom interesu, te da u oružanom sukobu samo gube.
Da nisu na samom početku odlučili pošto-poto uništiti Izrael, do sada su ga već mogli demografski preplaviti. Iako Arapi stalnim terorističkim prijetnjama jesu natjerali Židove na ozbiljne planove o zamjeni teritorija za priznanje i obećanje sigurnosti, bez čvrstih jamstava da se takvim obećanjima može vjerovati, Židovi će prije nastaviti s beskompromisnom gradnjom novih gradova i naseljavanjem na Zapadnu obalu nego što će ikad popustiti prijetnjama. Jasno je tko će platiti najveću cijenu.
Odličan komentar !