U Zagrebu, kamo su otišli zbog posla, “izdržali” su dvije godine. Nisu se, prisjeća se, pravo ni ulogorili, a već je bilo vrijeme da se vrate na svoje zelene brege jer sa svojim zagrebačkim plaćama – njezinom iz administracije Psihijatrijske bolnice Jankomir i njegovom konobarskom – teško da su mogli graditi kuću.
Prvi su bili sljez i melisa
Tražili su puteve kako dalje i otišli u Njemačku. Štefica Korade ondje je sa suprugom Franjom bila četiri-pet godina, oboje su radili, štedjeli i završavali svoj dom u Petrovoj Gori nedaleko od Lobora. I nisu stali samo na podizanju krova nad glavom, već su kupovali zemlju, širili posjed i najprije na jednom hektaru posadili sljez, a na još pola hektara melisu. Ovo ljekovito bilje prodavali su na veliko.
Pokraj kuće bujala su dva grma malina, da se nađe za pojesti. Ubrzo su imali dva reda pa se već moglo praviti i marmeladu. Danas obitelj Korade ima više od tisuću sadnica malina od kojih Štefica kuha pekmez. U ekopunionicu u Krapini odvozi to bobičasto voće da bi u ponudi imala i sok bez dodataka šećera. Posadili su i aroniju, imaju breskve, višnje pa i od tog voća prave i sok i pekmez te nešto trsja, za vino.
– Zemem lonac i kuhaču i tak delam pekmez, po starinski – govori 51-godišnja Štefica vodeći nas po imanju razasutom po bregima na kojima na vrhu dolazimo do stare klijeti koja se adaptira. Stara je više od sto godina i nekoć je pripadala Štefičinu djedu. Koradeovi su je iz Zlatara preselili na svoj grunt.
– Skupljam starine, imam puno tanjura, vrčeva, kovanica... Jednog dana budem ih izložila. Htjeli bismo imati seoski turizam. Delamo pomalo, da ne idemo u dugove. Nema ništa prek noći, ko drukče misli, taj se jako vara – izgovara Štefica spuštajući se do voćnjaka, koji treba pokositi. Uzima trimer, preko kovrčave kose navlači zaštitnu masku i pali “mašinu”. Najmlađi od njezino troje djece, 15-godišnji srednjoškolac Martin, pomaže mami.
– Nas dva smo tu sami, muž i dalje dela u Njemačkoj, al’ sad je u završnici. Srednji sin Antonio operni je pjevač. Živi u Beču. Najstariji Marko je u Njemačkoj. Sva tri sina sviraju klavir, Antonio i harmoniku. Mislim da su pokupili gen Franjina oca koji je vozio kočije i svirao gitaru – kaže. Kad je pitamo nedostaje li joj život u gradu, na trenutak se zamisli, ali odgovara da s brega ne želi:
– Da sam bliže gradu, otišla bih u kazalište. Ovak mi je to puno vožnje, a nemam ni s kim – sliježe ramenima.
Sve je ekološko
Štefica nam govori da voli čitati, rado odlazi na vožnju biciklom, s Martinom igra badminton. Zimi redovito ide na plivanje. Nedavno je bila kod supruga u Njemačkoj pa su išli na Oktoberfest.
– Nemam vremena za šminku i modu, al’ za sebe i sina ga nađem. Kad ovaj posao postane muka, zamrzite ga i to više nije to. A ja volim ovo što radim i lijepo mi je. Tko razumije prirodu i živi s njom, razumije da nekad sve rodi, a nekad ne – kaže zastajkujući pokraj sadnica na kojima se crvene posljednje ovogodišnje maline. Sve njezino voće u ekološkoj je proizvodnji.
S paletom proizvoda OPG-a koji je registrirala prije deset godina Štefica odlazi na brojne sajmove. Osim u Zagorju i Zagrebu njezini su sokovi i pekmezi jako traženi i u Rijeci. Uskoro će, otkriva nam, izraditi i internetsku stranicu OPG-a u čijem će održavanju zacijelo pomoći Martin.
Kad govori o svom životu na selu, Štefica Korade ne krije zadovoljstvo što je baš ona ta koja svoje susjede Zagorce uspijeva organizirati na akcije:
– Uhvatimo lopate i metle i delamo – kaže Štefica Korade.
>>Marina Dobošić: Napravili smo veliki iskorak i dobar posao s tikvama
>>Aleksandra Pekica: Ništa nije teško jer uz mene su uvijek moji muškarci
...tak je !..prijeti se posla da bu čim menje zapuščene i nezdijelane zemlje!