Žustra rasprava 2. listopada 1946. koja je uslijedila nakon što je javni tužitelj Jakov Blažević na montiranom suđenju zagrebačkom nadbiskupu Alojziju Stepincu pokazao svežanj papira uz pitanje: „Je li to vaše pismo?“, a Stepinac, nakon duljeg pregledavanja papira odgovorio: „To nije moje“, označila je u tadašnjoj Jugoslaviji intenziviranje progona i difamacije Stepinca, Katoličke crkve i hrvatskoga naroda, koji u svojim modifikacijama traju do danas.
Predmet te žešće izmjene riječi bilo je navodno pismo datirano 18. svibnja 1943. za koje je javni tužitelj tvrdio da ga je nadbiskup Stepinac pisao i poslao papi Piju XII. Nadbiskupov je branitelj dr. Ivo Politeo odmah uvidio da je pismo krivotvorina pripisana nadbiskupu. To je zaključio već na temelju njegova neobična izgleda: napisano je na običnom papiru bez zaglavlja, papu se oslovljava na neobičan način, završava još neobičnijim zaključkom i, uz naznaku nadbiskupa Stepinca kao autora, ono nije potpisano, nema ni urudžbenoga broja, ni žiga – riječju, ne može se pripisati nadbiskupu Stepincu!
Komunističke vlasti i njihovi propagatori služili su se tim navodnim Stepinčevim pismom kako bi postigli dva cilja. Prvo, htjeli su pokazati i uvjeriti narod da je Stepinac štitio NDH i zagovarao njezin opstanak, što je po njihovoj definiciji bio zločin. Drugo, htjeli su optužiti Katoličku crkvu u Hrvatskoj i BiH da je mrzila pravoslavlje i Srbe, što se pokazalo u prijelazima pravoslavaca na katolicizam. Naruku im je išlo to što se u tom famoznom pismu indirektno priznaje da je u vrijeme NDH 240.000 pravoslavaca prešlo u Katoličku crkvu.
I tu se potvrđuje teza da je samo suđenje nadbiskupu Stepincu bio ustupak komunista srpskom pravoslavlju kako bi se, s jedne strane, ublažio negativan dojam koji je kod njih proizvela osuda na smrt četničkoga vođe Draže Mihailovića i, s druge strane, kako bi privukli Pravoslavnu crkvu na suradnju s njima. Komunisti su postigli ono što su htjeli: ubrzo su uspostavili kontrolu nad SPC-om.
Zbog toga ne iznenađuje to što vrh SPC-a i danas rado spominje to navodno pismo kako bi ne samo spriječio Stepinčevu kanonizaciju nego preko ozloglašenja Stepinca i osudio Hrvate i hrvatsku državu – kako onu ratnu koja je postojala od 1941. do 1945. tako i ovu koja postoji od 1991.; to je pismo spomenuto i u pismu srpskog patrijarha Irineja papi Franji od 30. travnja 2014., koje je ponukalo papu da zaustavi zadnji korak u kanonizaciji bl. kardinala Stepinca.
No, ta je činjenica potakla i hrvatske povjesničare da se objasni zašto je nadbiskup tako odlučno zanijekao autorstvo toga pisma. Dubinskom analizom talijanske inačice pisma i hrvatskoga prijevoda, koji se nalaze u Stepinčevu dosjeu u Hrvatskome državnom arhivu, pokazao sam da je talijanska verzija izvorna, a da je prijevod na hrvatski izrađen za potrebe suđenja nadbiskupu (članak je nedavno na engleskom objavljen u Review of Croatian History – dostupan na Hrčku). Također sam pokazao da je talijanski izvornik rađen u hrvatskom okruženju i detaljnom historiografskom analizom naznačio da je dr. Krunoslav Draganović, koji je od kraja 1943. bio u Rimu, vjerojatno najviše pridonio sadržaju toga pisma.
Okretanje prema Saveznicima
U knjizi o Stepincu koja je ovih dana bila predstavljena u Zagrebu (“Nada koja ne postiđuje”), biskup mostarsko-duvanjski dr. Ratko Perić nedvojbeno je potvrdio sve te zaključke. U Zavodu sv. Jeronima u Rimu u pisanoj ostavštini prof. dr. Krunoslava Draganovića, u potfondu osebujna naziva “Radna grupa “Efendija”, pronađen je prvi koncept pisma na talijanskome, datiran 18. svibnja 1943., te ispravljena i dopunjena verzija, koja nije posve identična onoj pronađenoj u Ministarstvu vanjskih poslova NDH u Zagrebu i koja se nalazi u “Sudskom stupu “ 6/1946. str. 808-823. Sve verzije spornoga pisma objavljene su u biskupovoj knjizi. To ne dokazuje da je Draganović bio krivotvoritelj toga pisma, ali nedvojbeno dokazuje da je njegova prva verzija (i ispravljena) nastala u krugu osoba koje je okupljao Draganović. Biskup Perić je prema rukopisima ispravaka na prvoj i drugoj verziji pisma ustanovio najviše Draganovićevih, manje Dragutina Kambera, ali i nekoliko drugih za koje nije uspio ustanoviti „vlasnika“. Bitna je informacija da u tim verzijama pisma nema traga rukopisu nadbiskupa Stepinca ni bilo kakve druge poveznice s njegovom osobom. Time je nedvojbeno dokazano da je državni tužitelj Jakov Blažević bio nevjerodostojan kad je tvrdio da je pismo nadbiskupovo. Možda je još važnije da je time opovrgnuto tumačenje Joze Tomasevicha, koji je u nekim krugovima postao nesumnjivi autoritet za povijest ratnih zbivanja u našim stranama, o tome da britanski arhivi dokazuju da je Stepinac autor toga pisma. Tomasevich je samo potvrdio površnost u interpretacijama povijesnih događaja.
Kad se sada znaju okolnosti stvaranja te krivotvorine, naslućuju se i namjere. U trenutku u kojem je bilo jasno da će Saveznici pobijediti, nazirala se mračna sudbina Hrvatske. Neki Hrvati – među njima je nedvojbeno bio i krug ljudi u Draganovićevoj „grupi“ – htio je hrvatsku politiku okrenuti prema Saveznicima. Da bi se uvjerilo Saveznike u potrebu očuvanja hrvatske države s novim demokratskim uređenjem, bilo je važno pokazati podršku tomu projektu najvažnijih autoriteta u hrvatskom društvu. Autoritet zagrebačkoga nadbiskupa bio je u tom smislu neupitan.
Nije stoga posve iznenađujuće da je Draganović sadržaj toga krivotvorenog pisma, pripisana Stepincu, podijelio s članom Britanskoga poslanstva pri Svetoj Stolici, Hughom Montgomeryjem.
Zašto komunističke vlasti nisu objavile cjelovito pismo?
Gotovo je sigurno da propagandistima koji upotrebljavaju i to pismo za sramoćenje Katoličke crkve i difamiranje Stepinca ni ovako čvrsti dokazi kakve je iznio biskup Perić neće biti uvjerljivi i prihvatljivi. Valjalo bi ipak odgovoriti na to zašto komunističke vlasti nikad nisu objavile to pismo u cijelosti, a ni povjesničarima to nisu dopustile. Nisu ga objavljivale jer su u njemu izneseni jaki argumenti o svetosavskom pravoslavlju od Osmanskog Carstva do danas, kao i prvorazredni dokazi o četničkim planovima za uspostavu “velike Srbije”.
Pismo je zapravo stručna analiza pravoslavlja i političke uloge srpskoga svetosavlja od crkvenoga raskola do događaja u Drugom svjetskom ratu te predviđanja daljnje sudbine Hrvata ako pobijedi velikosrpska četnička ideja. Pismo je i osvjetljavanje velikosrpske genocidne ideje o srpskom teritoriju bez prisutnosti drugih nacija i četničkih aktivnosti usmjerenih na uništenje hrvatskog katoličkog i muslimanskog stanovništva na zamišljenom srpskom prostoru. Potreba za takvim rasvjetljavanjem i tumačenjem bila je utoliko veća što su zapadni Saveznici od početka rata čvrsto vjerovali da su četnici njihovi saveznici u borbi protiv Nijemaca. Zato se u pismu izrijekom navodi da se ne razmatra budućnost katoličkih Hrvata ako pobijedi boljševička ideja jer „[…] komunistički teror nije ni na jednom mjestu izvođen takovom strahotom i […] nikada nis[u] bili počinjeni takvi pokolji slabih žena i nevine djece, kao što to čine srpski četnici. Dok partizani ubijaju pojedine osobe, koje pripadaju vladajućim krugovima, četnici ubijaju sve, koji su katolici“. Četnici su, dakle, izvršitelji genocidne ideje velikosrpstva i svetosavlja. Autori jamče da su argumenti popraćeni pouzdanim izvorima, od fotografija do citata iz službenih dokumenata. Talijanska verzija sastoji se od 16 stranica strojem pisana teksta bez proreda, dok hrvatska ima 11 stranica strojopisna teksta (u Sudskom stupu od str. 26. do 36.), iako je u hrvatskoj inačici sadržano sve što i u talijanskoj. Ovdje ću se referirati na hrvatsku verziju i izostavljam podcrtavanja i referiranje na priloge.
U desetak točaka analizira se četničko djelovanje u BiH i Dalmaciji, a od 34. stranice četničke se aktivnosti uklapaju u povijest pravoslavlja na hrvatskim etničkim prostorima.
1. „Cilj četničke akcije jest uspostava velike Srbije, bila ona dio Jugoslavije ili ne. U granicama nove Srbije može ostati samo srpsko-pravoslavno pučanstvo, jer u svetosavskom sustavu samo pravoslavac može biti pravi i pouzdani Srbin.“ Zato je četnički program „da se protjera Hrvate i muslimane iz Like, iz sjeverne Dalmacije, iz Bosne i Hercegovine i da se uspostavi jedna država potpunoma srpsko-pravoslavna s oslonom na Srbiju i Crnu Goru“ (str. 27).
2. „Stvaranje homogeno pravoslavne države treba postići likvidacijom svih onih koji nisu pravoslavni, a prije svega čišćenjem katolika iz hrvatskih predjela, anektiranih toj državi“ (str. 27).
3. Kartografski prikaz “velike Srbije” obuhvaća dijelove mađarskog, bugarskog, albanskog i talijanskog posjeda i veći dio hrvatskih krajeva. Hrvatsku treba svesti na otprilike 10% današnjeg hrvatskog područja, tj. na prostor koji bi se mogao „obuhvatiti pogledom sa zvonika zagrebačke katedrale“ (str. 29).
4. Čišćenje teritorija od katolika i muslimana trebalo bi biti izvedeno na tri načina: a) masovnim pokoljem hrvatskog pučanstva; b) radikalnom pljačkom koja će uzrokovati glad, smrt i protjerivanje iz vlastitih domova (str. 29-30); c. prisilnim prijelazima na srpsko pravoslavlje, koji se i događaju, osobito u Dalmaciji (str. 30).
Za sve što nije valjalo u bivšoj Jugoslaviji, kao i u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, velikosrbi optužuju „papinstvo, rimski katolicizam to strano drvo na srpskoj zemlji, koje treba o[d]sjeći i uništiti, ako srpski narod hoće biti sretan i slobodan“. Tu je izvor velikosrpske optužbe da je katolički kler izravno odgovoran i da je izravno sudjelovao u zločinima protiv Srba u NDH (str. 32).
Ta se mržnja prema katolicizmu i Katoličkoj crkvi ogleda i u rušenju katoličkih crkava, obeščašćenju posvećenih hostija i kaleža, klanju katoličkih vjernika, svećenika i časnih sestara, nerijetko „noseći danju na kapi četničke oznake, to jest mrtvačku lubanju, a u džepu crvenu zvijezdu, a noću obrnuto“ (str. 32-33).
Zaključna misao u vezi s tim procesima jest sljedeća: „Napredovanje istočne šizme u katoličke redove prijeti danas s punom ozbiljnošću da postigne svoje mračne ciljeve. Pobjeda veliko-srpske ideje značila bi uništenje katolicizma na sjeverozapadnom Balkanu, u Državi Hrvatskoj. Navedeni nam dokumenti ne ostavljaju nikakove dvojbe. Što više, nema nikakove dvojbe, da bi tako kobni događaj imao i daljnje posljedice daleko preko granice Hrvatske. Valovi ortodoksnog i ofenzivnog bizantizma udarali bi o granice Italije, dok se do sada razbijaju o hrvatsko predzidje“ (str. 36).
Potreba hrvatske države
U zaključnim pasusima na str. 36 riječ je o ulozi hrvatske države: „Prema prirodnom poretku stvari, […] napredak je katolicizma usko povezan uz napredak Hrvatske Države, njegov opstanak uz njezin opstanak, njegov spas uz njezin spas“. Autori su uvjereni da bi propast hrvatske države bila vrlo pogubna: „[…] njezinom propašću ili fatalnim smanjenjem […] ne bi bilo uništeno samo onih cca. 240.000 prelaznika sa srpskog pravoslavlja, nego i čitavo katoličko pučanstvo tolikih teritorija sa svim svojim crkvama i svojim samostanima“.
Nakon ustanovljenja tko su bili stvarni autori pisma od 18. svibnja 1943., jasno je da je državni tužitelj tim pismom htio postići političke ciljeve, tj. dodatno opteretiti nadbiskupa Stepinca. I njemu je bilo jasno, nakon objašnjenja dr. Politea, da to nije moglo biti nadbiskupovo pismo. To se može zaključiti i iz činjenice da se to pismo u objavljenoj završnoj presudi ne spominje. No, komunističke su vlasti nastavile zlorabiti ga u političke svrhe. Srpska pravoslavna crkva i danas se poziva na to pismo optužujući nadbiskupa da je bio odgovoran za navodnih 240.000 prijelaznika s pravoslavlja na katolicizam i za druga stradanja pravoslavnih Srba u NDH. No, utvrđujući stvarne autore pisma i uzimajući u obzir povijesni kontekst, jasno je da je težište pisma u analizi uloge srpskoga pravoslavlja tijekom povijesti i velikosrpskog četničkog projekta u vrijeme Drugog svjetskog rata.
srbi i komunjarska zločinačka bagra bili su i danas su saveznici protiv hrvatskog naroda. Još danas komunjarska zločinačka organizacija čuva arhive o komunističkim zločinima, od malo onog što nisu uništili, jer oni su pedantno uništavali sve dokaze i svjedoke komunističkih zločinaca. Zato trebamo lustraciju.