Prema podacima Nacionalne i sveučilišne knjižnice o posudbi knjiga u javnim hrvatskim županijskim knjižnicama, Ante Tomić je deseti na listi najposuđivanijih živućih domaćih pisaca u 2015. godini. Ispred Tomića su te 2015. bili samo Sanja Pilić, Pavao Pavličić, Sonja Polak, Miro Gavran, Božidar Prosenjak, Hrvoje Hitrec, Goran Tribuson, Hrvoje Kovačević i Mladen Kušec.
A sada popularni i rado čitani književnik i novinar Ante Tomić ima novu knjigu. Hena Com mu je pred sami kraj prošle godine pod uredničkom paskom nagrađivane autorice Marine Vujčić objavio zbirku priča “Pogledaj što je mačka donijela”, a knjiga je već predstavljena u Zagrebu i Splitu. Kada se za da je ne tako davno među najprodavanijim domaćim knjigama bio i jedan Tomićev filmski scenarij (koji je, doduše, supotpisao i filmski redatelj Rajko Grlić), i to “Ustav Republike Hrvatske” također u izdanju Hena Coma, vjerojatno će i najnovija zbirka Tomićevih priča naići na dobar odaziv publike, jer je Tomić jedan od domaćih potvrđenih komercijalnih autora. I u knjizi “Pogledaj što je mačka donijela” Tomić piše pitko, britko i u osnovi vrlo jednostavno. Vrlo je često i melodramatičan pa i romantičan, likovi su mu više nego svakodnevni, gotovo pa posuđeni iz naših okolina, kao da su išetali iz nekih obiteljskih albuma.
U svakoj je priči itekako prisutna Tomićeva duhovitost koju neki uporno dovode u pitanje, ali nisu u pravu. Tomić je duhovit spisatelj, rođeni humorist, sposoban je i iz najmanjeg povoda stvoriti raskošan humoristični zaplet. Tomić je i okorjeli kroničar za satiričare itekako zahvalne hrvatske političke i društvene prakse. Pri tome ne zna za tabue ni za političku korektnost, ali nije odveć nepristojan niti previše jedak. Kao da samim čitateljima i njihovoj prosvijećenosti i mašti ostavlja mogućnost završnog udarca i konačnog zaključka...
Nekako mu se najviše dopada ismijavati i secirati ono što je ljudima, napose u Hrvatskoj, navodno, najvažnije, dakle njihove vjerske dogme i famu o njihovoj beskrajnoj kršćanskoj dobroti i bezgraničnom domoljublju. Zato i ne čudi da je u ovu zbirku, koja je sadržajno i stilski podosta razbarušena, uvrstio i priče “Sveta obitelj iz Smiljeva” s podnaslovom “što se dogodilo poslije Muškarca bez brkova” i “Evakuacija Poskokove Drage” s podnaslovom “što se dogodilo poslije Čuda u Poskokovoj Dragi”. Samo šteta da nije napisao i priču s podnaslovom “što se dogodilo poslije Veličanstvenih Poskokovih”.
Ali ima vremena i za to. Vrijeme Poskokovih ionako nije minulo, a ako netko to zna, zna intuitivni Tomić. I kada piše o hrvatskoj religioznosti ili pak o temama kao što su to bračna izdaja, osveta, licemjerje..., Tomić je spreman za neograničeno satirično promišljanje ljudskih karaktera i mana. Pri tome ponekad koristi i fantastiku (kao u jezivoj noirovskoj priči “Zemlja naših djedova” ili otkvačenoj, pomalo karakaševski grotesknoj priči “Tomo i Kamičko” koja je bila ukoričena i prije). Koristi i snažnu metaforiku (kao u odličnoj priči “Bog je ateist”), koja bi sasvim sigurno mogla biti temelj neke drukčije i kompaktnije zbirke priča s osmišljenijim i čvršćim konceptom.
Među uspjelijim pričama, koje sasvim sigurno imaju i filmski potencijal (možda za kratkometražni, možda i za dugometražni igrani film) uvodna je priča “Svatko je nečija budala”, sa sjajno osmišljenim likovima i karakterima, ali i katarzičnim krajem. Ta bi pripovijetka komotno mogla prerasti u roman. Odlične su i tri priče o teškom položaju muzičkih manjina u provinciji, o Neilu Youngu iz Sinja, Jimmyju Pageu iz Goražda i Joni Mitchel iz Smedereva u kojima Tomić dokazuje da je majstor detalja i kompozicije, ali i da ima popriličnu njegovanu glazbenu kulturu, ali i autorski njuh za probleme s kojima se bezuspješno suočava cijela regija.
Tu je i opširnija priča “Karuzo” o splitskom redikulu kojeg su zvali Karuzo (i o kojem je Lordan Zafranović namjeravao snimiti film), u kojoj Tomić dokazuje da ima smisla i za fabuliranje na osnovi povijesnih predložaka i u kojoj si dopušta i stanovitu melankoliju prema likovima iz prošlosti koje je sadašnjost zaboravila.
al naginje na onu stranu poštovani derk..ja san uvjeren da mu nikad nije bilo bolje u životu što sad pod šahovnicom piše i radi...jbg on bi tamo i točka mentalni sklop je jače od njega..nije pomogla ni kanta!