Stier: Ako se Milanović ne buni što nije pozvan u Dubrovnik, ne znam zašto ga drugi toliko brane

Davor Ivo Stier, HDZ-ov zastupnik u Europskom parlamentu i bivši ministar vanjskih poslova u prvoj Vladi premijera Andreja Plenkovića, poručio je tijekom gostovanja u studiju VečernjegTV da bi Zoranu Milanoviću trebalo pomoći da nađe posao koji ga zadovoljava, možda posao šefa oporbe, jer je, kaže Stier, očito da ni sam Milanović ne želi biti predsjednik Republike. 

Razgovor smo započeli pitanjem o summitu u Dubrovniku, gdje je premijer Andrej Plenković ugostio ukrajinskog predsjednika Volodimira Zelenskog i lidere zemalja jugoistočne Europe, među ostalima i predsjednika Srbije Aleksandra Vučića.

• Je li trebao predsjednik Milanović biti pozvan na taj summit? Vidimo da oporba proziva Vladu zbog toga što je pozvan predsjednik Srbije Vučić, a nije pozvan hrvatski predsjednik Milanović. Kako gledate na to?

- Kao što vidimo, ukrajinski predsjednik Zelenski je u jednoj europskoj turneji. U tom kontekstu je i Hrvatska imala jednu, po meni, važnu zadaću, a to je da organizira ovaj prostor jugoistoka Europe u potpori Ukrajini. I to je Hrvatska dobro odradila. Da nije Hrvatska to htjela, vjerojatno bi to htjela Slovenija, Grčka ili netko drugi. Mislim da je dobro da je Hrvatska tu imala inicijativu i da je to napravila. I jasno je da na jugoistoku Europe imate i Srbiju. Ona jest problematična, to svi znamo, pa i u odnosu prema Ukrajini. Dakle, s jedne strane podržava teritorijalni integritet, ali ne želi uvesti sankcije Rusiji. To neusklađivanje s vanjskom i sigurnosnom politikom Europske unije je ono što i u ovom trenutku onemogućava da Srbija napravi neki korak prema Europskoj uniji jer se ne želi geopolitički svrstati na način na koji bi to trebala zemlja koja je kandidat. Međutim, ipak je dobro što je dala potporu Ukrajini, što pronalazi neke načine na koji to i materijalizirati, i što je Hrvatska organizirala taj summit. To je s vanjskopolitičkog aspekta. E, sad, naravno, svaka se stvar može i na unutarnjem planu, pogotovo kad smo već u predizbornoj kampanji.

• Znači, s vanjskopolitičkog aspekta - ništa sporno?

- S vanjskopolitičkog aspekta mislim da je Hrvatska učinila dobru stvar. 

• A s unutarnjepolitičkog?

- Ako se ne buni, ne znam zašto ga toliko brane. Nisam vidio da je Milanović baš bio dešperantan da dade potporu Ukrajini. Više mi se čini da je to dio političkih snaga, prvenstveno SDP, koji želi naći način na koji će opravdati tu poziciju. On zapravo ima politiku koja je kritična prema Ukrajini. Ima veliku dozu razumijevanja - pokušavam biti vrlo diplomatski - prema onome što Putin čini. Mislim da se i dobar dio lijevoga centra u Hrvatskoj ne slaže s takvom pozicijom Milanovića. Ali, s druge strane, jača im je ta opozicija prema HDZ-u. Kod nekih krugova čak možda i mržnja, ne kod svih. Ali iz tih razloga oponiraju. Moraju naći način zašto podržavaju Milanovića i tu ga brane. A on se zapravo i ne buni što nije bio pozvan.

• Mislite da on ne bi ni došao na taj summit u Dubrovnik čak i da je pozvan?

- Nisam vidio da je on baš nešto želio iskazati, pronaći format, pa i ovaj u Dubrovniku, gdje bi dao potporu Ukrajini. Dapače, ono što je u zadnje vrijeme bilo je bilo prilično kritično i prema zapadu i prema politici Europske unije i općenito prema Ukrajini. I tu se razlikujemo, jer mi smatramo ipak da Ukrajina i ukrajinski narod imaju pravo biti svoji na svome i odlučiti sami o svojoj sudbini. To je bio i naš motiv 1990-ih. Smatramo da Ukrajinci ne moraju tražiti dozvolu Moskve ako žele biti dio zapada. Prema tome, podržavamo to nastojanje ukrajinskog naroda i, naravno, borbu za vlastitu opstojnost nakon ove ruske agresije. E sad, ako smijem elaborirati malo dalje, mislim da je najveći problem s Milanovićem to što on zapravo i ne želi raditi posao predsjednika Republike. On bi volio biti šef oporbe. Možda mu se treba to i omogućiti, da bude šef oporbe. Da ne radi čovjek posao koji zapravo ne želi.

I prije nego što se kandidirao za predsjednika, dok je bio premijer, govorio je da ga to ne zanima. A i na zadnjim parlamentarnim izborima se u biti samopromovirao, kandidirao u jednom trenutku, pa se povukao, želeći biti kandidat za predsjednika Vlade, ne za predsjednika Republike. Nije uspio u tome. Ali, umjesto da on obavlja funkciju predsjednika, a to znači da budete iznad tih političkih nadmetanja, koja su potpuno legitimna, da se razumijemo - u demokraciji treba biti pluralizma i političke stranke se moraju nadmetati. Sabor je prirodno mjesto u parlamentarnoj demokraciji gdje se mogu mjeriti snage, dakle vladajuće većine i opozicije. A predsjednik mora biti iznad toga i biti točka stabilnosti.

• Što želite reći, da se njemu zapravo ne dâ raditi taj posao? Što bi mu onda trebalo dati? 

- Ja mislim da svatko treba raditi onaj posao koji želi i gdje uživa u tome. On očito ne želi biti točka koja ujedinjuje, koja je iznad političkog nadmetanja. Koja, naravno, ima svoje ideološko ili svjetonazorsko opredjeljenje, to je normalno, ali koja se može izdići iznad političkih i stranačkih podjela, iznad te borbe. I biti točka koja ujedinjuje, koja onda na taj način garantira stabilnost sustava. To je uloga predsjednika Republike u jednoj parlamentarnoj demokraciji. Umjesto toga, on želi biti šef oporbe. Prema tome, ja bih sugerirao da, ako želi biti šef oporbe, radi ono što on doista želi.

• Dan prije summita u Dubrovniku, on je bio u Tivtu, na summitu procesa Brdo-Brijuni. I imao je jednu press konferenciju koja je, onako, bila njegov tipični “one man show”. Bio je dosta ljut na pitanje novinarke RTL-a obmanjuje li on javnost kada tvrdi da bi hrvatski časnici koji bi sudjelovali u NATO ovoj aktivnosti NSATU zapravo - umjesto u Njemačkoj, gdje je sjedište te aktivnosti - završili nekako Ukrajini. On eksplicitno tvrdi da zna da su pripadnici te aktivnosti NATO-a fizički prisutni u Ukrajini. U NATO-ovoj deklaraciji sa summita u Washingtonu kaže se da oni neće biti izvan teritorija NATO-a. Ali, on je šef države koji je bio na summitu i on ima vjerojatno neke obavještajne i druge klasificirane podatke. Ako on to tvrdi, i kaže “neka me netko iz NATO-a opovrgne”, i nitko ga potom ne opovrgne, jesmo li onda u situaciji da dovodi u pitanje vjerodostojnost NATO-a: govori li NATO istinu u svojoj deklaraciji?

- Ili postoji jedna druga mogućnost, a to je da jednostavno ne žele u NATO-u dati neku relevantnost tim njegovim izjavama. NATO nije u izravnom sukobu s Ruskom Federacijom i to je jasno. NATO i zemlje članice NATO-a podržavaju Ukrajinu, daju joj potporu, pa čak, kao što znate, i u vojnoj opremi. Naravno da zemlje članice NATO-a, zemlje članice i Europske unije, daju i financijsku potporu Ukrajini. Dakle, podržavaju Ukrajinu u borbi protiv ruske agresije, ali je Ukrajina ta koja vodi tu borbu, na jedan doista herojski način. Ali izravnog sukoba između NATO-a i Ruske federacije nema. Pogotovo vodeće zemlje NATO-a, ali i sve članice, jako paze upravo da ne dođe do tog momenta, do tog izravnog sukoba. Propaganda Kremlja je da su oni u sukobu sa NATO-om, da su oni u sukobu zapravo sa zapadom, da oni brane nešto od nekoga. Međutim, činjenica jest da su oni ti koji su zapravo napali Ukrajinu. Ništa oni ne brane, oni su agresori. Nisu niti ukrajinske jedinice ušle u Rusiju - govorim o 2022. ili 2014. - nego su ruske napale Ukrajinu. Htjele su cijelu Ukrajinu zapravo u roku od svega par dana okupirati i vratiti je na ono što oni nazivaju ruski svijet. Dakle, ta interesna sfera, gdje formalno postoje države, ai zapravo sve se odlučuje u Moskvi. Imamo jedan ozbiljan pokušaj kopiranja toga na jugoistoku Europe, gdje Beograd pokušava to kopirati s tim konceptom srpskog svijeta. To najviše vidimo ovih dana u Crnoj Gori, na žalost. Stoga se ne mogu složiti niti s tim izjavama Milanovića, koje su išle amnestirati upravo takvu ulogu. Vidljivo je da iz Beograda žele Crnu Goru vratiti u jednu interesnu sferu pod kontrolom. Možda sačuvati formalno neovisnost Crne Gore, ali da se o svim strateškim pitanjima ovisi o volji Beograda. E, to Moskva pokušava napraviti isto s Ukrajinom. Ukrajina se brani od takvog napada i NATO podržava volju ukrajinskog naroda. Dakle, ništa ne nameće, nego podržava volju ukrajinskog naroda da može sam odlučiti o svojoj sudbini.

• U Dubrovniku smo imali predsjednika Vučića. Ako kažete da Beograd pokušava kopirati taj koncept ruskog svijeta, pa onda i srpskog svijeta, onda bi predsjednik Vučić bio taj koji to pokušava kopirati. 

- On se vješto čuva, kao što se i Milošević čuvao od toga da ne izrekne riječ velika Srbija, ali je bilo onih koji su, naravno, pod njegovim vodstvom to govorili. Tako i danas imate Vulina, imate druge, koji će biti glasnogovornici tog srpskog svijeta, a da sam Vučić to ne izgovori. Ali, jasno je da je na vrhu te piramide i da on vodi tu priču.

• U Dubrovniku je, dakle, bio mali verbalni okršaj u tim govorima. Premijer Plenković je spomenuo da je Dubrovnik u nedavnoj prošlosti bio pod opsadom i pod agresijom, ali da je danas slobodan i prosperitetan, i da tu budućnost želimo i Ukrajini. Na što je Vučić imao potrebu u svom govoru reći da se ne slaže s tim Plenkovićevim opisom agresije 1991., i na tome je ostalo. Nije još bilo ispravka tog navoda: “ali gospodin Vučiću…” Neki građani možda nisu zadovoljni kako je Vučić u Dubrovniku dobio priliku da kaže da se ne slaže, a stajao je s Dubrovnikom u pozadini, u kadru kojeg se ne samo Hrvatska, nego i Europa i svijet sjećaju i kroz te scene razaranja Starog Grada od strane JNA. Je li to dobro odigrano?

- Dobro je da je to premijer Plenković rekao… Dvije stvari bi trebalo tu napomenuti. Ja jesam za to da imamo otvoren kanal komunikacije, ali u toj komunikaciji mora se reći vrlo jasno koji su naši stavovi, ne kalkulirajući hoće li to dobro ili loše (odjeknuti). Treba reći istinu. U krajnjoj liniji komunicira se ne samo prema Vučiću. Vi nećete njega uvjeriti u to. Komunicira se isto i prema ljudima u Srbiji, ali i prema međunarodnoj zajednici. Prema tome, mislim da je dobro da se reklo: Hrvatska je bila žrtva velikosrpske agresije. To je nešto preko čega se ne smije prijeći. 

• Vučić to nije prihvatio kao činjenicu, a predsjednik Crne Gore Jakov Milatović je dan nakon summita prošetao Stradunom i poručio da je i njegova zemlja nažalost sudjelovala u razaranju Dubrovnika.

- Zato je važno da Hrvatska bude vrlo jasna oko toga. S time ne može biti kompromisa jer to je povijesna činjenica. 

• Je li onda Plenković bio dovoljno jasan ili je pustio da to onda…?

- Bio je dovoljno jasan, on je to i rekao. I prije Plenkovića je bilo… Evo, ja sam bio savjetnik premijerke Kosor, ona je isto tako rekla. Nije tada Vučić bio predsjednik, bio je Boris Tadić, ali je isto to tako rekla kada je bila u posjetu Beogradu. Prema tome, to je dobro da, bez obzira o kome je riječ, bez obzira tko je trenutno na vlasti u Hrvatskoj, to je nešto što mislim da je točka gdje se svi hrvatski ljudi, svi hrvatski građani slažu: Hrvatska je bila žrtva velikosrpske agresije i to se mora uvijek ponavljati. Kažem, nećete vi uvjeriti nekoga tko je zadrt u tom jednom planu i, dapače, ima sad neke ideje o nekom srpskom svijetu. Ali je bitno da se kaže, i u toj bilateralnoj komunikaciji, i zbog međunarodne zajednice, i zbog drugih država u našem susjedstvu. Vidjeli ste reakciju crnogorskog predsjednika. Prema tome, mislim da je dobro da se to reklo. E sad, što se samog Vučića tiče, ako mogu ponuditi jednu malo širu sliku, on ponekad koristi neke jake riječi i termine u narativu, ali poslije morate vidjeti koja su djela iza toga. Dat ću vam jedan primjer.

Postignut je prije dva dana jedan dogovor u okviru CEFTA-e, dakle ugovora slobodne trgovine između šest država zapadnog Balkana, među kojima je i Kosovo. Naravno, Srbija ga ne priznaje. I do sada je Kosovo na tim sastancima bilo predstavljeno kroz UNMIK, dakle UN-ovu administracij u na Kosovu. Nisu mogle sudjelovati institucije Kosova. Postignut je dogovor da sada to budu institucije Kosova. I to je dogovor postignut čak na sastancima u Beogradu. Naravno, zauzvrat se i kosovsko tržište otvara tom prostoru slobodne trgovine, ali time se i de facto priznaje državnost Kosova. Na to je Vučić morao pristati. A onda to kompenzira s nekom retorikom. Ali, ono što će ostati su ta djela i ti postupci. Bez obzira na njegovu retoriku, geopolitičke okolnosti su takve da je Srbija okružena zemljama NATO-a, okružena je zemljama Europske unije, dakle ona nema održive alternative nego se okrenuti prema zapadu. Možda je primoran, možda je kalkulacija, ali u svakom slučaju Vučić mora neke korake napraviti prema tom zapadu. Ne može bez zapada. Prema tome, on pokušava još zbog unutarnjih prilika nekada to kompenzirati nekom jačom retorikom. Dakle, ne treba tu retoriku podcijeniti, ne treba zaboraviti, ne treba pustiti i dobro je da se te stvari kažu, kao što ih je rekao premijer Plenković u Dubrovniku. Ali isto tako ne smijemo ni precijeniti tu poziciju koju trenutno Beograd ima.

• Mislite li da Hrvatska treba otvoreno blokirati pregovore Srbije s EU? Iako se ti pregovori sada već dugo ne miču naprijed, ali u trenutku kad i ako se pokuša stvoriti zamah da krenu naprijed: treba li Hrvatska tu zauzeti neki čvrsti stav?

- Hrvatskoj je u interesu da se situacija u Srbiji poboljša, ali, naravno, ograničeno je ono što mi možemo napraviti. Prvenstveno je odgovornost Srbije, vodstva u Srbiji, da se odluči napraviti prave korake. Za nas bi bilo jako važno da se geopolitički svrsta. I zato nisu dobre ove poruke iz drugih država članica Europske unije, koje potiču Srbiju zapravo da ostane nesvrstana. Govor Viktora Orbana, na primjer, neki dan u Europskome parlamentu, gdje je snažno podržao Srbiju, ali na neki način sve ostale poruke su bile u stilu: “neka Srbija uđe, ali ne mora se ona svrstati, jer u biti ni ja zapravo ne bih želio biti na strani zapada”. To su jako loše poruke. Ne može Srbija i dalje sjediti na dvije stolice. O tome smo puno puta govorili. Jer, ako želite biti dio Europske unije, vi se morate svrstati s geopolitičkim interesima zapada jer je Europska unija dio tog zapada, jedan od stupova tog zapada. Ta nesvrstanosti geopolitičkom pogledu je ono što zapravo blokira jedan brži proces reformi u samoj Srbiji. Onda imamo niz drugih stvari, o stanju medijskih sloboda, o stanju liberalne demokracije u samoj Srbiji. O tome kritike dolaze iz same Srbije, pogotovo iz nevladinog sektora.

• Je li Srbija ovog trena spremna za neki daljnji, makar mali naprdak u pregovorima?

- Po meni, ona u ovom trenutku tek treba pokazati… Ritam procesa proširenja zapravo diktiraju i same zemlje, prvenstveno same zemlje, time što znaju prepoznati trenutak i poslati prave poruke. Mislim da je Srbija propustila, izgubila, promašila tu jednu šansu da se svrsta, da iskoristi ovu geopolitičku situaciju nakon ruske agresije na Ukrajinu, da kaže: “mi smo na strani Ukrajine i mi ćemo onda i te odnose koje smo imali s Rusijom, koje su i druge zemlje imale…” Nije Srbija jedina zemlja gdje je pravoslavlje većinsko u stanovništvu. Imate Grčku, imate Rumunjsku, imate Bugarsku, ali one su jednostavno vrlo jasno rekle: “mi smo na strani zapada”. Srbija je to propustila učiniti, uvijek pronalazi različite razloge zašto je to tako. Međutim, dok to ne učini, ne možemo doista vidjeti da će biti konsenzusa za neki brži postupak u tom smislu. Kažem, ritam drže sami lideri u Srbiji, oni moraju odlučiti na čijoj su strani. Ja znam, oni odgovaraju na to: “pa mi smo na strani Srbije”. U redu, ali kako vidite Srbiju? Vidite li je kao dio zapada ili ne? Ja za Grčku znam da je dio zapada. Ima tamo puno ljudi koji favoriziraju isto tako Rusiju. Ja znam da i u Bugarskoj ima puno ljudi koji favoriziraju i dalje Rusiju. Međutim, Bugarska, Grčka, Rumunjska pogotovo, vrlo jasno su rekli: “mi smo dio zapada, mi ćemo vrlo jasno raditi na tome da podupiremo pravo Ukrajine da se obrani od ruske agresije”. To je jedna početna situacija iz koje se derivira niz drugih situacija, gdje bi mogli puno lakše rješavati otvorena pitanja. Mislim da bi se i srpskim vlastima bilo lakše nositi s nekim unutarnjim temama kad bi oni na strateškom planu bili puno jasniji. Odnosno, kad bi se konačno opredijelili. 

• Postali ste šef delegacije u odnosima Europskog parlamenta s Kosovom i Bosnom i Hercegovinom. Što tu planirate napraviti? Kako možete pomoći Bosni i Hercegovini s jedne strane i Kosovu s druge?

- Prvo, mi ćemo već krajem listopada imati jednu sjednicu u Sarajevu. Želimo držati taj zamah da se ne izgubi ona pozitivna energija koja je stvorena nakon što je Europska unija dodijelila status kandidata i odlučila otvoriti pregovore s Bosnom i Hercegovinom. Potaknuti potrebne reforme u BiH. A s druge strane držati BiH na agendi u europskim institucijama. Vrlo je važno podržati Ukrajinu, ali ne smijemo zaboraviti da imamo nedovršenog posla u našem susjedstvu, na jugoistoku Europe. Nama je pogotovo bitno da Bosna i Hercegovina krene tim putem. Što se Kosova tiče, oni još nemaju status kandidata, ali mislim da moramo dati potporu da se i Kosovo uključi u tom procesu. To je dijelom u ovom trenutku u sjeni dijaloga između Kosova i Srbije. Smatramo da je važno prvo dati potporu za mir za stabilnost, izbjeći bilo kakve eskalacije sukoba o tenzija, ali isto tako da se ustavni poredak Kosova primijenjuje na cijelom teritoriju Kosova, poštivajući sva prava manjina na Kosovu. To su neki okviri našeg djelovanja.

Pogledajte i video cijelog intervjua.