Iako zbog incidenta u finalu kupa iz 1991. godine i nekoliko nekontroliranih izjava s obje strane izbornike Hrvatske i Srbije, Igora Štimca (45) i Sinišu Mihajlovića (44), mnogi doživljavaju kao zaklete neprijatelje, njihov odnos odavno već nije takav.
Istražili smo međusobnu povijest dvojice nekadašnjih suigrača, još iz dana kada je Igor sredinom osamdesetih u Vinkovcima živio nedaleko od Sinišinaa Borova naselja, i saznali da između njih dvojice nikada nije bilo pretjerane prisnosti, ali još manje bilo kakvoga oblika nesnošljivosti.
Osoba u različita vremena bliska obojici je Miroslav Tanjga (48), Mihajlovićev kum i danas prvi asistent u reprezentaciji, ali i nekadašnji Štimčev suigrač u tadašnjem vinkovačkom Dinamu, u sezoni 1986./1987.
– Igora Štimca upoznao sam prije nego Mihajlovića, jer smo zajedno igrali. Došao je na posudbu iz Hajduka, bio je mlad, željan dokazivanja, jer se želio što prije vratiti u Hajduk. O Igoru Štimcu ne mogu reći ništa loše, dapače, naš odnos kao dvojice suigrača bio je korektan. Izvrsno smo se slagali na travnjaku – kaže Tanjga.
Sukob izbio u jednom danu
Jeste li se družili i s Mihajlovićem, koji je živio u Borovu?
– Nismo, bio je mlađi od nas, a i ne tako blizu da bismo se družili. S njim sam postao prijatelj kad sam prešao u Vojvodinu, kasnije smo bili zajedno i u Crvenoj zvezdi. Znali smo nekada, za vrijeme ljetovanja, izlaziti u Šibeniku sa Slavenom Bilićem, koji je tamo bio na posudbi. Štimca tada više nisam viđao.
Kako biste sada, s vremenske distance, opisali odnos Štimca i Mihajlovića?
– Budući da ih poznajem obojicu, tvrdim da je njihov antagonizam napuhana priča. Te uzavrele strasti iz mladosti davno su ugašene, a bile su izražene samo jednom, samo u toj utakmici Hajduka i Zvezde. I tada je u pitanju bio isključivo sportski motiv, samo borba da njihova momčad pobijedi. Znate kako je na terenu, krv često proključa više nego što biste željeli, polete grube riječi, svašta se kaže, a kad utakmica završi, najčešće zbog toga zažalite. Upravo je takav bio sukob Igora i Siniše, eskalirao je i završio u jednom danu – dodao je Tanjga.
Nedavno su popili kavu na skupu europskih izbornika u Varšavi?
– Iako tamo nisam bio, znam što se događalo. Štimac je prišao Mihajloviću i pozvao ga na kavu. Miha se našalio: “Nisi li na TV-u rekao da piješ samo s prijateljima?”. Posrijedi je bila emisija u kojoj je Štimac unaprijed odbio piće s Mihajlovićem prije nego što je Siniša išta predložio. Vjerojatno je Igoru zbog toga bilo krivo, malo se bio zaletio, ali u Varšavi je sve izglađeno. Obojica su sportski tipovi, zanima ih samo sportsko nadmetanje i pobjeda njihovih momčadi. Jer, to je ipak derbi. Ni Štimcu ni Mihajloviću ne odgovara podizanje strasti. Naprotiv, obojica se žele pripremati u normalnom ozračju – zaključio je Tanjga.
Štimčev i Tanjgin suigrač u Vinkovcima bio je nekadašnji sudac Miroslav Vitković. I on kaže da u to vrijeme nije bilo dodira između Štimca i Mihajlovića, ali da je malo nedostajalo da postanu suigrači.
– Bilo je govora o Mihajlovićevu prelasku iz Borova u Vinkovce, stoga je bila priređena i prijateljska utakmica Dinamo – Borovo, na kojoj bismo ga bolje upoznali. No, transfer ipak nije realiziran, jer je kod nas u to vrijeme na Mihajlovićevoj poziciji igrao domaći dečko Ivica Duspara – kaže Vitković.
Kakav je u to vrijeme bio Štimac kao igrač?
– Britak, odvažan, čvrst. Sjećam se da je naš tadašnji trener Đalma Marković često znao igrati s nama na treningu, pa nam prigovarati, upozoravati nas na pogreške. Jednom zgodom Štimcu je toga bilo dosta pa je Đalmu pokupio u svom karakterističnom klizećem startu i izbacio ga s travnjaka – smijući se rekao je Vitković.
Igor Štimac i Siniša Mihajlović nikad nisu bili suigrači u A-reprezentaciji Jugoslavije, budući da Štimac za nju nije nastupio. No, bilo je Hrvata koji su bar jednom dijelili svlačionicu sa Sinišom u A-selekciji, pa su tako Ivković, Jarni, Vulić, Prosinečki, Boban, Šuker i Ladić nastupili za Jugoslaviju 16. svibnja 1991. protiv Ovčjih Otoka (7:0) u kvalifikacijama za EP.
Šuker je sjajan čovjek
Igor i Siniša zajedno su u nacionalnoj selekciji sudjelovali u pripremama za SP mladih u Čileu 1987. Na kraju je Mihajlović izvisio s popisa za Južnu Ameriku (tvrdio je da ga Jozić nije vodio jer nije želio potpisati za Dinamo, dok izbornik tvrdi da je bio ozlijeđen), a Štimac je tamo igrao i te kako zapaženu ulogu u osvajanju svjetskoga zlata.
Prvi put su u službenim utakmicama međusobno igrali u sezoni 1988./1989., kada je Mihajlovićeva Vojvodina postala prvak Jugoslavije. U Novom Sadu svladala je Štimčev Hajduk 2:0, a na Poljudu je bilo 0:0. Iduće sezone Hajduk je bio uspješniji od Novosađana – 3:2 i 6:0.
Posljednji Mihajlovićev i Štimčev međusobni sraz dogodio se 18. kolovoza 1999. godine u Beogradu, Jugoslavija - Hrvatska 0:0, u kvalifikacijama za EP 2000., dok u zagrebačkom uzvratu Štimca nije bilo.
Mihajlović će u autobiografiji napisati da mu je to bila najdraža utakmica za reprezentaciju. Tada je, uoči prvog sučeva zvižduka, dotrčao do ograde istočne maksimirske tribine i tri puta se prekrižio ispod transparenta “Vukovar ‘91.”, što je izazvalo gnjev publike. Pamti i susret sa Šukerom na centru igrališta, kada su se za vrijeme igre nasmijali i pružili si ruke.
“Davor Šuker je sjajan čovjek”, napisao je Siniša Mihajlović.
Najpoznatiji dvoboj Štimca i Mihajlovića dogodio se u famoznom finalu Kupa Jugoslavije, 8. V. 1991. u Beogradu, Crvena zvezda - Hajduk. Mihajlović je opisao taj okršaj u biografiji “Božja ljevica”:
“Prije finala Kupa prvaka u Bariju 1991. godine izdvojio bih događaj koji još nije izblijedio u mom sjećanju. Poraz u finalu Kupa od Hajduka 0:1, ne toliko neugodnog što nismo osvojili pehar, već zbog ružnog postupka Igora Štimca, Hajdukovog prvotimca, s kojim sam se dobro znao, a koji je od tada jedan od najomraženijih ljudi u mom životu. Zašto? U jednom trenutku, kada smo se našli oči u oči, bez ikakvoga povoda, ali s mržnjom u glasu, Štimac mi se ovako obratio: “Dabogda ti pobili sve u Borovu!” Iz čista mira, s jasnom namjerom da me pogodi u srce i isprovocira. U to vrijeme počelo se pucati i ginuti u Slavoniji, tako da je Štimčeva kletva izazvala u meni burnu reakciju.
Sudac Fazlagić smirivao
Od tada je između nas počeo pravi rat. Uopće me nisu zanimali igra i lopta, samo sam pogledom tražio Štimca i jurio da mu se osvetim. Ništa me nije moglo obuzdati, sva upozorenja su bila uzaludna. Tko zna što bi se dogodilo do kraja i kako bi se završio taj naš prljavi rat da sudac u 74. minuti nije odlučio isključiti i Štimca i mene.”
To finale Kupa sudio je sudac iz Čapljine, dr. Adem Fazlagić (66). Javio nam se iz Kuvajta, gdje već godinama živi i radi i opisao događaje s JNA:
– Ta utakmica imala je i političko značenje pa su oba kluba tražila da ja budem glavni sudac, smatrajući da ću biti najobjektivniji. Finale je bio vrlo napet, igrači Zvezde i Hajduka međusobno su se provocirali, a Mihajlović i Štimac su se od početka “častili” riječima četnik i ustaša. Bojao sam se da utakmica ne eskalira u neželjenom pravcu, pa sam im, prolazeći pokraj njih dvojice, stalno govorio da se smire jer se u neka druga vremena za takvu konverzaciju išlo u zatvor.
Pazite, doktore, što ćete sad?
“U jednom trenutku došlo je do incidenta i naguravanja, nastala je velika gužva. Prišao mi je igrač Hajduka Hadžiabdić i rekao mi: “Pazite, doktore, što ćete sad?” Najagresivniji su bili Štimac i Mihajlović. Nastavili su se vrijeđati, pa sam ih odlučio obojicu izbaciti iz igre jer nisam mogao trpjeti njihova provociranja i naguravanja. Dojadilo mi je bilo i slušati s Hajdukove klupe kako je trener Skoblar provocirao Prosinečkog. To nije bilo nimalo ugodno”, kazao je dr. Fazlagić.
Posljednja klupska utakmica u kojoj su se sučelili Štimac i Mihajlović bio je prvenstveni sraz C. zvezda - Hajduk 1:0, odigran 5. lipnja 1991. I tu je bio jedan incident (bez njih dvojice u naslovnim ulogama), kada je Binić nokautirao Špacu Poklepovića.
Hrvatski polu srbin..mi nikad nije bio mio,poznate su njegove donacije za vrijeme domovinskog rata, svim srcem je pomagao agresore na Hrvatsku. nas izbornik je poznati vodja reketasa za vrijeme domovinskog rata u srednjoj dalmaciji.normalno da su prijatelji samo je ovaj prvi mnogo lukav kako mu i geni nalazu.