Povodom skorašnjeg međunarodnog Dana planete Zemlje, koji se obilježava 22. travnja, prošlog je tjedna u Hrvatskom kulturnom centru Napredak u Zagrebu, u organizaciji indijskog veleposlanstva i Hrvatsko-indijskog društva, održano predavanje "Od Velebita do Himalaje" na kojem je glavni govornik bio naš proslavljeni alpinist, pisac, fotograf, snimatelj, autor nekoliko knjiga posvećenih planinama svijeta te autor brojnih vrhunskih dokumentarnih filmova - Stipe Božić.
Također, treba dodati kako je upravo Božić jedan od ambasadora velikog Večernjakovog ekološkog projekta Rezolucija Zemlja koji će svoj vrhunac imati upravo 23. travnja kada se ciljem Hrvatske organiziraju akcije čišćenja. Stoga nas je u razgovoru nakon tog predavanja koje je Božićevim likom i djelom, vrijednog divljenja, povezalo našu moćnu goru s veličanstvenim himalajskim visinama, zanimalo kako se jedan tako iskusan planinski čovjek, koji je tragove ostavio tamo gdje se samo rijetki usuđuju kročiti, osjeća kada je na Velebitu, a kako kada na sve četiri strane svijeta pogled baci s vrhova Himalaje te ima li pritom nekih sličnosti.
- Postoje velike sličnosti, no sve ovisi i o dobu godine. Kada ste usred zime negdje na Velebitu onda skoro da imate isti osjećaj kao da ste na Himalajama. Ili ako ste dolje, negdje malo niže na Himalajama u onom zelenilu prije snijega, isto se možete osjećati kao da ste na Velebitu. Planina i visina čovjeka neizmjerno nadahnjuju. Barem je uvijek tako u mom slučaju. Kada si u planini, kada hodaš, penješ se, stigneš na vrh, onda čovjeka obuzme jedan veličanstven i ugodan osjećaj - kazao nam je Stipe Božić dodajući da vam se, kada se popnete na Himalaju, čini da gledate cijeli svijet i da se on sastoji samo od planina jer kuda god da pogledaš, svuda uokolo samo su planine.
- Kada sam tako visoko usred himalajskog gorja, recimo na osam tisuća metara, i kada se okrenem oko sebe zaista se ništa drugo ne može vidjeti niti nazirati osim planina. Ispod su samo ledenjaci. Zato u takvim visinama imam osjećaj kao da se nalazim na početku stvaranja svijeta jer uokolo nema nikakvog traga civilizacije, osim vas samih. To je zaista jedinstveno lijep osjećaj. Naravno, sve se to može vidjeti i iz aviona, no svladati sve te visine svojom snagom, svojim udovima i svojim umom velika je stvar - reče Božić. Kada čovjek svijet gleda s takve visine mijenja li se perspektiva, pogled na život, pitamo ga.
- Sigurno se mijenja, ali i to ovisi od osobe do osobe. Neki će možda u planine ići iz nekih sportskih pobuda, da se popnu što brže, što više, možda i nekim drugim smjerovima kojima se nije uspjelo popeti nekima prije njih. Ali isto tako ima i nas koji volimo planinu kao takvu, kao izazov, kao živo biće ili kao stanište bogova ili kao nešto što dira nebo. Jer kada ste na tako visokom vrhu planine onda ste najbliže svemiru - u nekoliko rečenica sažima Božić sve pa nastavlja i o tome kako su i koliko ti boravci u planinama, u nebeskim visinama, promijenili njegovu perspektivu.
- Sve ono što doživiš u planinama, i teškoće i ljepote, teško je usporediti s ovim što doživljavamo u normalnim okolnostima zato što je gore u visinama to vrlo intezivno, vrlo veliko. I kada to uspoređujemo onda je rijetko koja teškoća tako nepremostiva kao u planini. Dogodi se često da, kao i drugi ljudi, imam neki problem, no ja ga onda odmah usporedim s onim teškoćama koje sam doživio u planinama i tada taj problem gubi na težini, postaje malen. Te dvije vrste teškoća zaista su neusporedive. Kada si u planini štošta doživo, onda je puno lakše preživjeti sve ostale nedaće - govori Božić. Potom se dotičemo još jedne teme, one da čovjek nakon što dobro upozna planine shvati - mjeru, odnose.
- Treba imati mjeru, ne smije se čovjek osiliti i misliti da može sve. N smije si umisliti da je svemoguć jer će ga to sigurno odvesti u neku propast, nevolju, možda i smrtnu. Treba poštovati veličinu planine, njenu snagu i našu malenkost. A opet, i ta naša malenkost, ako znamo njome upravljati, može nas dovesti do najviših vrhova svijeta. Ali i ne samo do najviših vrhova svijeta nego i do naših vlastitih najvećih uspjeha - poučno će Božić domećući kako nas evolucija možda jednom dovede do toga da ljudi zaista shvate da im je priroda prirodno okruženje, da su oni dio prirode, da su stvoreni za kretanje u prirodi i da sve ono ostalo nije nevažno, nego je samo manje važno.
Na kraju ga upitasmo ima li kakve "visinske" planove za ovu godinu, a njegov nas odogovor nije nimalo iznenadio.
- Na Velebitu sam često, kao i na ovim našim primorskim planinama, pogotovo na Biokovu. A pod Himalaju idem početkom svibnja jer vodim tamo jednu grupu naših ljudi koji žele vidjeti najvišu planinu na svijetu. Zatim bih jednu grupu trebao povesti na najviši vrh Sjeverne Amerike kojeg su lokalni Atabaskan Indijanci najprije zvali Denali da bi zatim bio preimenovan u Mount McKinley, a sad su mu vratili prijašnji stari naziv Denali. Koncem godine pak planiram ići na Antartiku. Znači, nema nekog velikog mirovanja kod mene - unatoč uzbudljivosti koju krije sve ono što je rekao, s nekim meditativnim mirom u glasu kazao nam je Stipe Božić.
Svaka mu čast kao čovjeku i planinaru, ali ga nije za slušati; hrapavi glas sa užasnim dijalektom. Neka nauči govoriti hrvatski za HTV. A i ti putopisi su slikanje njegovog lika po raznim mjestima. Kao i Gorana Milića i njegovih sandala.