Nema boljeg promotora ekološke akcije od Stipe Božića – planinara, svjetskog putnika i putopisca, čovjeka koji ekologiju živi cijelim svojim bićem. Proputovao je svijet, popeo se na sve najviše svjetske vrhove, zaronio u dubinu Zemlje, propješačio svjetskim pustinjama, a na Biokovu, Dinari i Kamešnici je kod kuće. Cijeli svoj život planinari i živi s planinama. Stoga je upravo on jedan od promotora Rezolucije Zemlja, najveće ekološke akcije u Hrvatskoj posvećenoj našoj Zemlji, zelenilu i okolišu u cijelosti, a koju je pokrenuo Večernji list.
Je li se priroda posljednjih desetljeća promijenila pod utjecajem čovjeka nabolje ili nagore? Ili je, možda, ostala ista?
Nije ostala ista, posebice priroda u visokim planinama, zato što smo u razdoblju kada se ledenjaci povlače, i to je vidljivo. Na prvim usponima u Alpama, prije 40 godina, penjao sam se po sjevernim stijenama i hodao po ledu, sada tog leda više nema. I na Himalaji neki su se ledenjaci povukli, što je posljedica zatopljavanja.
Kakva je situacija u Hrvatskoj?
Kod nas su planine, računamo li posljednjih 50-60 godina, zapravo doživjele renesansu jer malo tko u njih zalazi. Planine su zarasle, nabujale šumama i travom, ali su napuštene. Zapuštena su staništa gdje su ljudi prije bili sa stokom. Primjerice, na Biokovu je bilo gotovo 2000 pastirskih stanova. Sada pomnožite koliko je ljudi ljeti gore boravilo i zamislite kakav je život gore bujao. Danas vikendom dođe pokoji planinar. Sve je oživjelo u ekološkom smislu, ima više zelenila, bilja i stabala, ali nema ljudi. Međutim, i tu imamo problema. Imali smo velike požare kojima pogoduje ta zapuštenost, na nekim mjestima nakon takvih katastrofa promijenjen je izgled planina. Isto tako, nakon rata bili smo suočeni s divljom sječom šuma na Dinari i Kamešnici, što je znatno osiromašilo šumski fond.
Je li to zaustavljeno?
Jest, ali je ostavilo velikog traga, pogotovo na Dinari. To pogranično područje nije dobro kontrolirano. Sada imate prave rane u prirodi. Stablima treba po 30, 40, a nekima čak i 50 godina da dosegnu svoju veličinu.
To je zapravo krađa drva.
I to velikih razmjera. Oni su kupovali nove traktore i izvlačili cijela stabla iz planina. Iza njih su, osim posječenih stabala, u prirodi ostale odbačene stotine istrošenih guma i gomile drugog smeća.
Znači, posljedice tog ekocida još su vidljive?
Posljedice su ostale i još ih saniramo. Organizirali smo nekoliko akcija čišćenja, zadnja je bila nedavno na Dinari. Bilo je čak i olupina automobila. Izvlačili smo ih posebnim terenskim vozilima s dizalicama, neke prebacivali helikopterom. Neki misle da je priroda praznina, bezgranična rupa, ničija, u koju možete bacati bilo što. Nije tako! Moramo imati svijest da priroda mora ostati čista.
Danas imamo jako mnogo ekoloških udruga, što mislite o njihovu angažmanu?
Među njima ima ljudi koji pomalo od toga i žive, a ne razumiju se u to puno. Ne mogu ad hoc povjerovati sve što govore, pogotovo ne, možda će vam biti čudno što to kažem, o ulozi čovjeka u globalnom zatopljavanju. Radio sam dokumentarne filmove Sedam vrhova, Svete planine svijeta, Pustinje svijeta i razgovarao s geolozima. Čini mi se da se prenaglašava uloga čovjeka. Katastrofa i promjena u prirodi bilo je i prije. Primjerice, jedan je vulkan u Srednjoj Americi tisuću osamsto i neke erumpirao, pokrio je cijelu tu hemisferu i natjerao velik broj Iraca da se presele u Ameriku. Da ne govorim o vulkanu Krakatauu koji je izbacio toliku količinu pepela da je čovjek s današnjom tehnologijom u 50 godina ne bi proizveo. Naravno, utjecaj čovjeka postoji. Probijaju se ceste, cijela Zemlja premrežena je cestama, osim Antarktike. Isto tako, s viših planina vidite tu neku sivu prašinu, ali opet nije krivac za sve industrija. Jest da je na djelu globalno zatopljenje, ali po mojem sudu to je više geološka mijena. Ja sam za to da se sve pošteno sagleda i da se ne ide samo s teorijom Boba Dolea koji je najviše propagirao globalno zatopljenje, već da se sagledaju i sve ostale teorije.
U ekologiji su neki trendovi jednostavno moderni.
Jesu. Sada vlada cirkus oko zamjene benzinskih automobila električnima. Pa tko kaže da će to za prirodu biti bolje? Što je s litijem? U svemu tome veliku ulogu ima industrija i njezini interesi. Mi se ne trebamo osjećati krivima za stanje u prirodi, već trebamo sagledati što konkretno možemo napraviti.
Je li ova situacija s koronom, kada svi nastojimo što više boraviti na otvorenom, poboljšala situaciju što se tiče posjećenosti naših planina?
To je točno, no sada nastaje novi problem. Kada urbani ljudi dođu u planine, isprva se ne znaju ponašati. Za sobom ostavljaju smeće, upadaju u neprilike jer nisu educirani. Njih zovemo korona-planinari.
Postoji li bonton u planinama kojeg se treba pridržavati?
Postoji. Planinar će vas uvijek pozdraviti, ako vidi da nešto nije u redu dat će vam savjet, a korona-šetač će proći pokraj vas. Planinar neće za sobom ostaviti smeće. Neće biti obučen po najnovijoj modi, ali bit će svrsishodno odjeven i dobro opremljen. Imat će vodu i sve što mu treba za preživljavanje, i to ne samo za sebe.
Zima je. Što preporučujete ljudima: da idu ili da se u ovo doba godine suzdrže od odlaska u planine?
Mi zagovaramo da ljudi slobodno odlaze u planine u svako doba godine. Treba živjeti s prirodom. U prirodi možete doživjeti slobodu u punom obliku. Ali, upozoravamo sve da se pripreme. Prije odlaska trebaju se educirati. Danas imamo toliko planinarskih škola s izvrsnim kadrovima koji će svima rado pomoći, savjetom i na svaki drugi način. Prije nego što se nekamo uputite, prvo se trebate informirati kamo ćete, kakvi su uvjeti, koliko je zahtjevna staza, koliko je duga, kakva je vremenska prognoza...
Što je važno ponijeti od opreme?
Treba vode, ne toliko kao ljeti, ali u planinu se bez vode ne ide. Odjeća mora biti primjerena, slojevita. Vrlo je bitno da uvijek računate na najgore. Treba imati vjetronepropusnu odjeću, kapu, rukavice, udobnu obuću, zimi najbolje nepropusne gležnjače.
Postoji li još uvijek interes za planinarska društva ili ljudi više vole individualno ići u planine?
Velik je interes za društvene izlete i učlanjenje u društva. Prije su, u prošlom sustavu, planinarski klubovi bili vrlo značajni i jedini preko kojih ste mogli ići. Dolaskom "nove ere" činilo se da će klubovi odumrijeti, ali posljednjih godina im je članstvo znatno poraslo. Oni su najzdraviji dio planinarstva, imaju volontere instruktore, organiziraju planinarske škole, zimske planinarske škole, alpinističke, penjačke, vodičke škole...
Jedan ste od najaktivnijih članova HGSS-a. Imate li više posla otkako je više planinara?
Osim što se povećao broj izletnika, povećao se i broj stranih turista koji odlaze u planine, a time se i naš posao povećava. Ta zapuštenost planine i zaraslost u šikaru dovodi i do sve većeg broja intervencija u kojima tražimo domaće ljude, najčešće starije. S planinarima nemamo problema, a sve je manje i stranaca koji su nepripremljeni.
Događa se i da se ljudi susprežu zvati pomoć, pokušavaju se sami izvući i još više zakompliciraju situaciju. Kada treba zvati pomoć?
Ne treba se libiti nazvati. Zato i postoji broj 112. Kažete što vam se dogodilo, oni će nas spojiti i mi ćemo vam, ako ništa drugo, dati savjet i pomoći vam. Ne moramo uvijek izići na teren. Više puta bi nam se javio čovjek koji je zalutao, a većina ljudi ima pametne telefone. Tada tražimo da nam pošalju lokaciju i odmah znamo gdje je najbliža staza pa mu kažemo kamo da se uputi.
Kada govorimo o ekologiji, može li čovjek, pojedinac, utjecati na promjene?
Može, najviše svojim primjerom. Prvo može utjecati na obitelj, pa na prijatelje, društvo... Sjećam se svojih prvih planinarskih tura u Sloveniji kada su oni imali problem sa smećem. Na vrhu Triglava je gomila smeća bila veća od Aljaževog stupa. Danas, ne možete naći ni papirić u slovenskim planinama. Vjerujte, nije problem utjecati na čovjeka koji se ne zna ponašati. Jednostavno, uzmete tu limenku koju je bacio. Baš to rade članovi planinarskih škola i svi pravi zaljubljenici u prirodu.
Video - Čovjekov najbolji prijatelj: Ozlijeđenog planinara pas grijao 13 sati
Čovjek koji je čitav sebe dao za domovinu i prirodu svaka čast