Dvadeset i sedam puta odlazio je na Velebit i vraćao se. A otac je brojio i čekao. Svoga sina, svoj ponos. Ta planina, specijalcima tako sveta, kao da ga je sve te godine čuvala od zla. Sve dok nije svanula zora 1. svibnja 1995. godine.
Izvlačio novinara
Jedini se od brodskih Šiminih anđela nije vratio iz operacije Bljesak, ali otac Ivan i dalje čeka, osluškuje korake u dvorištu obiteljske kuće u Velikoj Kopanici. Metak s imenom Stipe Vukovca pronašao je put do srca kad je, predvodeći suborce, jurišao na bunker. Onaj ubojiti, dum-dum metak, kojem su zločinci odrezali vrh kako bi bio još ubojitiji, kažu suborci.
– Neposredno prije akcije imenovan je zapovjednikom desetine u našoj jedinici Specijalne policije, htio je dokazati da je to i zaslužio. Neprijatelj je dolazio s boka, bili smo manje pokretljivi zbog silne opreme koju smo nosili sa sobom. U jednom trenutku morali smo ući u klin da bi se linija mogla širiti, a Stipo je otišao ispred svih i, znajući da preuzima najveći rizik, spremno se žrtvovao.
U našoj grupi bilo je klinaca od 18, 19 godina kojima ni brada nije počela rasti, a Stipo, koji je tada prešao tridesetu, osjećao je da se treba izložiti ispred onih pred kojima je život – kaže specijalac Davorin Matković, i sam teško ranjen u glavu u toj akciji.
Suborci Dinko Kamenko i Ivica Prskalo slažu se sa svakom izgovorenom riječi. Potom mislima putuju prema terenima koje su skupa pregazili, onaj zapadnoslavonski ili pak dubrovački, pa zastaju sjećajući se proboja u Vukovar u listopadu 1991. godine.
U toj ljudskoj klaonici bilo je 11 poginulih i pedeset ranjenih ljudi, među njima i teško ranjeni novinar Glasa Slavonije.
– Stipo je iz ruksaka uzeo bijelu majicu, dopuzao do njega i previjao mu rane, teške su bile, čovjek je ostao bez noge. Izvukao ga je, uspio je – kaže Ivica sjećajući se jednog od mnogih junaštava ovog specijalca kojima se suborci iz Slavonskog Broda i danas ponose.
– Bio je veliki pozitivac i hrabar čovjek koji je svugdje išao bez pogovora. Nikad nije bio galamždija, takvi sve rade u tišini – kažu suborci, Šimini anđeli.
Može li ova tragedija biti veća ako se zna da je Stipo poginuo tek sedam dana nakon svog vjenčanja? Nije tražio slobodne dane, a mogao je. Uostalom, kaže Stipin tata Ivan, ni u rat nije morao. Imao je lijep posao u Đuri Đakoviću, plaću, miran život i svoje snove koje nije dosanjao jer je radije sanjao slobodnu Hrvatsku. Otišao je u Zagreb, prijavio se u vojsku, nikog nije pitao, samo je otišao. Zauvijek.
Bog bira koga uzima
– Duša je bio od čovjeka, nikad se nije naljutio, samo bi se nasmiješio, kao da je znao koliko je život kratak. Bira Bog koga će uzeti, neće tamo gore gadove. I samo On zna kako smo to preživjeli – još će reći otac, kojeg je proteklih godina zatreslo pet srčanih udara.
Ali srce se ne da, još kuca za sina. I čeka.