U petak, 4 .kolovoza 1995. godine, oko 14 sati u Kotar šumi, na liniji prema Petrinji, poginuo je Stjepan Grgac iz lekeničkog Petrovca, zapovjednik 57. brigade HV-a „Marijan Celjak“ iz Siska. Jedini je to zapovjednik brigade poginuo u Domovinskom ratu, a time i najviši vojni dužnosnik koji je poginuo u operaciji Oluja. Stjepan Grgac oličenje je hrvatskog časnika stasalog u Domovinskom ratu, slažu se svi njegovi suborci i poznanici.
Toga je dana u Kotar šumi i Mošćenici poginulo više pripadnika 57. Brigade i 2. Gardijske brigade Gromova, a Stjepan Grgac je, iako je trebao biti u zapovjedništvu, sam krenuo pomagati 2. bojni Gromova koja je zapela tog prvog dana Oluje.
Na tzv. rimskoj cesti naišao je na bunker, za koji se mislilo da je očišćen, te je njegov život u 36. godini života prekinuo rafal neprijateljskog puškomitraljeza. Na istom mjestu je poginuo, prilikom izvlačenja svog zapovjednika, i 21-godišnji Ozren Jalžečić iz Ivanić-Grada.
Fotografija Stjepana Grgca nalazi se i na ovogodišnjem službenom plakatu proslave 20. obljetnice Oluje.
„Stjepan je oličenje vojnika i časnika. Počeo je kao dragovoljac 1990. godine, do tada je radio u Vodovodu Zagreb. Nije imao vojnog iskustva, a Oluju je dočekao kao zapovjednik brigade od 2800 vojnika. Bio je zapovjednik kojeg su svi poštovali, koji je 1994. godine časničku obuku na Vojnom učilištu „Petar Zrinski“ završio kao najbolji u klasi i časnik koji se nije štedio u akcijama. Išao je uvijek naprijed i bio primjer svojim vojnicima“, govori nam Marin Jakopović, Stjepanov suborac iz 57. brigade ističući njegov ratni put koji uključuje sve bitke na sisačkom, banovinskom i lekeničkom području.
„Bio je takav čovjek, uvijek je htio pomoći drugome, ne štedeći sebe. Imao je senzibilitet prema drugima, što su ljudi znali cijeniti. Nitko ga nikada nije oslovio imenom i prezimenom tako da dosta vojnika nije ni znalo njegovo ime. Svi su ga zvali ili Grga ili zapovjednik, ovisi o tome koliko je situacija bila službena“ – dodaje Stjepan Kolarec.
Cijenio ga je iznimno i general Janko Bobetko.
„Bio je neizmjerno hrabar, odan, kao vihor je nosio brigadu i išao ispred svojih ljudi. On je očit primjer da samo takvi ljudi mogu izdržati i voditi Domovinski rat. Mnogo će vode proteći Savom dok se ne rodi opet jedan ovakav čovjek", napisao je o Stjepanu Bobetko u svojoj knjizi „Sve moje bitke“.
Na poznatom vojnom mimohodu na Jarunu te 1995. godine Grgac je stupajući predvodio ešalon domobranskih brigada.
U trenutku smrti Stjepan Grgac imao je čin bojnika, a na stolu ga je čekalo rješenje o dodjeli čina pukovnika, koje nikada nje podigao. Postumno mu je dodijeljen čin brigadira. Iza sebe je ostavio je tada 30-godišnju suprugu te 10-godišnjeg sina i sedmogodišnju kćer.
„Tata je od kuće te 1990. otišao u traper-hlačama, nekoj majici i s ručno napravljenom kuburom. Majka kaže da nije ni trena razmišljao treba li se uključiti u obranu Domovine koju je volio“, govori nam Goran Grgac sjećajući se svog oca. Od 1996. na mjestu pogibije Stjepana Grgca nalazi se spomenik koji uz Gorana i suborce redovito obilaze i Stjepanova supruga Božica i kći Maja.
>> Predsjednica promaknula 85 pripadnica i pripadnika Oružanih snaga
Laka mu HRVATSKA zemlja‼️‼️‼️‼️‼️