To da aktualnoj vlasti baš i ne ide, vidi i ona sama. I prije nego što se konstituirala, javnost, mediji i osobito oni koji joj ne žele dobro, a takvih je puno, ne daju joj disati. Animozitete si vlast i sama stvara, ali s druge strane ima i pretjerivanja, politikantstva, osvetoljubivosti pa i mržnje prema drukčijem svjetonazoru kao i koristoljubivog kritizerstva.
Zanemarivanje pluralizma medija jest zabrinjavajuće, baš kao i ideološka ograničenost bivše vlasti koja je kadrovirala i honorirala prema svojim potrebama. Dokazujući nerad ove Vlade i ozbiljni mediji posežu za kojekakvom “argumentacijom” pa i anonimnog fejsbukovca koji, prema objavama u Narodnim novinama, tvrdi da su vladajući imenovali 435 dužnosnika, a donijeli samo sedam novih zakona. Uzgred, problem bivše vlasti bila je inflacija i česta izmjena loših propisa, u počecima pisanih zbog preustroja i izmjene naziva funkcija. Ova je vlast imenovala 884 osobe (od čega 435 u saborskim i sličnim odborima), te razriješila 464 osobe. Ali, i bivša je vlast, radeći mjesec dana dulje, do kraja travnja 2012. imenovala 783 osobe (od čega 482 u odbore i povjerenstva) te razriješila 417 osoba. S time da je ona kadrovirala sve do kolovoza te po upravnim odborima, agencijama... imenovala još 561 osobu (ukupno 1344), a razriješila još 455 (ukupno 919) osoba. Tipičan je i primjer bivšeg predsjednika Stjepana Mesića koji je s porukom “Politika me tražila – politika će me dobiti” najavio svoju osvetničku misiju čim su mu vladajući stali na žulj, premda je ukidanje njegova ureda i zahtjev dijela javnosti, ne samo onog bliskog ovoj vlasti.
Njegov govor u Jasenovcu, uz vrijedne poruke u osudi ustaškog režima, dijelom je bio i izraz njegova probuđenog politikantstva. Čovjek tako iznimno bogata iskustva, politički lucidan i vješt kao malo tko u nas, i te kako je u stanju još uvijek mnogima zagorčati život. Od nekih svojih mudrih vršnjaka mogao je naučiti da je za njegovu dob primjerenija uravnotežena i sveobuhvatna procjena i blagost u osudi. Paradoksalno je da nam jedan od najpoznatijih pjevača ustaških pjesama, kako bilježe zapisi na YouTubeu, poručuje: “Tko pjeva ustaške pjesme, taj je ustaša”. Upravo Mesić ne bi trebao biti tako isključiv u osudi jer on je dokaz da netko tko u nekom trenutku ima i revizionističke ideje i poruke, može postati najveći antifašist. Uostalom, i dvojica ministara iz Vlade Zorana Milanovića pjevala su ustaške pjesme, a svi znamo da nisu ustaše. I sam Milanović iz politički pragmatičnih razloga u vrijeme izborne kampanje ostavio je mogućnost suradnje sa strankom koja je postrojavanjem “crnouniformiranih” odreda evocirala “crna sjećanja”. I svastika se dogodila za bivše vlasti, te se skandiralo na stadionima, ali svi ti ekscesi ostali su tada ono što i jesu – ekscesi. U Njemačkoj nacisti pale izbjegličke centre, u Austriji je pobijedio desni radikal koji u strahu od izbjeglica nosi pištolj, u Srbiji je i Vojislav Šešelj u parlamentu, ali Hrvatska ima problem s “radikalizacijom” političke scene!? Hrvatska u kojoj se lideri ograđuju od fotografije koja ne prikazuje ono što se tvrdi da prikazuje, od izjave u kojoj nije rečeno ono što se tvrdi da je rečeno, od falsifikata u filmu ili od uzvika koji osuđuju. U odnosu na uspjehe radikalne desnice u većini europskih zemalja, u nas je na vlasti desna “kamilica”. Dobro je što se Mesić preobratio ispravljajući zlo koje je sijao devedesetih. Neki od tih na koje je nekoć utjecao možda su i danas na vlasti pa se i na njih odnose kritike o “revizionizmu i relativizmu” koje im preobraćeni Mesić upućuje ne mareći za sve njihove iskaze osude ustaškog režima i iskazivanja pijeteta prema žrtvama.
Mesić se ponaša kao svi bivši pušači. Isključivo, kako u svojoj isključivosti znaju reći pušači. Političar s takvim iskustvom trebao bi imati više razumijevanja za neupućene i zavedene, a kamoli ne za one koji su se pokajali bez obzira na to je li do toga došlo osobnim promišljanjem ili stjecajem okolnosti. Zbog vlastite ustašofilne epizode, i to dok je bio drugi čovjek hrvatske politike, Mesić bi trebao u svoje djelovanje unijeti više pozitivizma, a ne poput mnogih u medijima i na javnoj sceni negativističkim pristupom zapravo navijati za jačanje fašistoidnih pojava. Veličanjem i “nacionaliziranjem” jedne stare fotografije, televizijske izjave ili filma, bez obzira na dobre namjere, bivši predsjednik ne čini dobro svojoj državi jer mu u tomu nedostaje prave mjere. I drugima treba dati šansu da poput njega spoznaju pogubnost i štetnost pjevanja, uzvikivanja i isticanja simbola koji nanose bol i vrijeđaju osjećaje naših bližnjih koji su osobno (ili njihovi preci) trpjeli užasno zlo od režima koji je to isproducirao.
>> Mesić: Nad današnju Hrvatsku nadvio se ustaški zloduh
>> Budući da postoje snage koje me žele ponovno u politici – imat će me