Hrvatski ljudi kao najbolji izvozni proizvod

Ovih dana svjedočimo postojanju dvaju paralelnih svjetova u Hrvatskoj. S jedne je strane svijet visoke politike i javne uprave u kojemu, čini se, nema krize jer se govori da “izlazimo iz recesije” te da ćemo svi uskoro to osjetiti. Vladajuća se garnitura hvali što imamo gospodarski rast od 0,5% te da “idemo u pravom smjeru”. Nedavno je Ministarstvo gospodarstva objavilo natječaj za više od dvadeset novih radnih mjesta pa se može zaključiti da zaista nema krize, pogotovo u javnoj upravi jer ima više posla nego ikad prije. Osim već zaposlenih činovnika, traži se pojačanje kako bi se mogle bolje isplanirati gospodarske aktivnosti. Tijekom dugogodišnje recesije u kojoj je realni sektor bio prisiljen otpustiti velik broj radnika, broj zaposlenih u javnom sektoru nije se smanjio. Prema jednoj studiji, vladajući mogu zaposliti do 20.000 ljudi u javnim ustanovama i državnim poduzećima tijekom jednog četverogodišnjeg mandata.

Drugi je svijet onaj običnih ljudi koji je daleko od visoke politike u kojemu se još uvijek ne osjeća ovaj veliki napredak kojim se hvale premijer i njegovi ministri. Vidimo naslove poput “Više od 100.000 radnika iz Hrvatske otići će u Njemačku, 5000 u Španjolsku”. Možemo čitati o pričama mnogih mladih Slavonaca koji odlaze u Irsku i druge zemlje kako bi preživjeli pa neki govore kako je masovni odlazak u inozemstvo cijelih obitelji iz hrvatske žitnice nacionalni problem broj jedan. Za njih je sigurno puno važnija vijest da će Njemačka uskoro olakšati ulaz novih radnika na svoje tržište rada nego da je Hrvatska zabilježila rast od 0,5%.

Nedavno je predsjednica Republike izrazila zabrinutost jer je, prema nekim podacima, Hrvatsku u posljednje tri godine napustilo više od 100 tisuća ljudi, posebno mladih i obrazovanih. Mogli bismo reći da su danas najveći hrvatski izvozni proizvod upravo njezini ljudi. Ulazak u Europsku uniju trebalo je značiti novi prosperitet za hrvatske građane, a čini se da će Hrvati prije doprinijeti prosperitetu drugih zemalja nego svojoj vlastitoj. Postavlja se pitanje kako smo došli u situaciju da najveću korist od članstva u Europskoj uniji imaju profesionalni političari (neki od njih nikad nisu radili izvan stranke) i oni zaposleni u raznim ustanovama javne uprave, dok ostali ljudi sve više traže sreću u inozemstvu? Kakvu budućnost imaju ljudi koji nemaju prijatelje u političkim strankama? Ako je točan podatak da je Hrvatsku već napustilo više od 100 tisuća ljudi, a to namjerava još toliko, onda ne možemo više govoriti o demografskoj krizi nego o samom opstanku nacije. Tko će ostati i živjeti u našim gradovima i manjim mjestima? Kako ćemo isplaćivati mirovine ako ne bude zaposlenih koji će uplaćivati doprinose u već bankrotirani mirovinski sustav (svake godine nedostaje otprilike 15 milijardi kuna)? Čemu prirodne ljepote ako nema ljudi koji će moći živjeti u njima?

Treba jasno reći da Hrvatska nije jedina europska zemlja koja se suočava s ovim problemima. I druge zemlje prolaze kroz veliku demografsku krizu koja se, donekle, ublažava dolaskom velikog broja imigranata. Međutim, treba postaviti pitanje zašto ljudi u potrazi za srećom odlaze u zemlje poput Velike Britanije, Irske, Njemačke, SAD-a, Kanade? Kako je moguće da ljudi dobrovoljno odlaze tamo gdje kapitalisti izrabljuju radnike kako bi nagomilavali profite? Zar nisu svjesni kakve ih nepravde čekaju tamo? Zašto ne bi potražili sreću, primjerice, u Venezueli ili Kubi gdje vlada socijalna pravednost i nema ekstraprofita, a osim toga i klima je odlična? Trebamo se kao društvo uzdići iznad svakodnevnih prepucavanja i nadmetanja u tome tko će biti veći populist i trijezno promatrati situaciju u kojoj se nalazimo. Naše političke elite već su godinama vođene logikom da država treba i može “stvoriti” blagostanje i osigurati socijalnu pravednost. To vrijedi svakako za ljevicu, ali i za vrijeme HDZ-ovskih vlada državna je potrošnja redovito rasla, a gospodarski rast koji je tada ostvaren rezultat je uglavnom velikih infrastrukturnih projekata koji se više ne mogu sami financirati. Koja je cijena takvog modela upravljanja? Imamo, s jedne strane, sudske procese koji otkrivaju veliku korupciju u državnim tvrtkama poput HAC-a, a s druge strane, znatan broj poduzeća koja su ovisna o državnim poticajima i subvencijama da bi opstala. To je sve posljedica “big government” političkog klijentelizma, a ne “neoliberalnog kapitalizma” koji mnogi okrivljuju za naše teško stanje.

Iskustvo pokazuje, ne samo u Hrvatskoj, da kad politika određuje ili upravlja ekonomskim procesima, onda neminovno dolazi do poremećaja u raspoređivanju resursa i kapitala. Ovo nije samo pitanje ekonomske učinkovitosti nego i moralno pitanje jer u klijentelističkom sustavu uspijevaju oni koji imaju dobre političke kontakte, a ne oni najmarljiviji i najbolji koji bi, po naravi stvari, trebali zasluženo ići naprijed. Ovdje treba naglasiti da je riječ o sukobu dviju posve različitih doktrina. Prva vjeruje u velike mogućnosti politike da “stvori” pravednije i bolje društvo. Stalno se zamišljaju novi programi, novi projekti, poticaji, ponekad i nova ministarstva, sve sa svrhom da nama građanima bude bolje.

Ovo nije ništa novo jer je doktrina povjerenja u svesposobnost države u gospodarskim pitanjima već mnogo ranije počela prevladavati na državnim politehničkim institutima, a osobito na državnim sveučilištima. Jednostavno se vjeruje da je moguće isplanirati aktivnosti i rasporediti ekonomske resurse i to na pravedan način. Dobar primjer ovog pristupa je Venezuela gdje vlada preuzima sve veću ulogu, do te mjere da određuje cijene nekih proizvoda pa je već nastalo crno tržište na ulicama koje nudi mlijeko, kavu, sapun i druge proizvode po nešto višim cijenama od onih vladinih. Istodobno, nestaju lijekovi i hrana u dućanima jer vlada upravlja proizvodnjom i distribucijom tih proizvoda, a ne privatne kompanije. Nekad bogata Venezuela više nije u stanju građanima osigurati najosnovnije potrebe. Druga doktrina, međutim, ističe da je svako planiranje i svaki pokušaj države da nametne svoju viziju osuđeno na neuspjeh, a često dovodi do još težih prilika.

Ova doktrina, koja je jako potrebna Hrvatskoj, inzistira na poštovanju načela ograničenosti vlasti ili “limited government”, gdje se stavlja naglasak na veliku opasnost da političari zloupotrijebe svoju moć te da na kraju ne zaštite javni interes, nego ostvare neki partikularni interes, često svojih prijatelja. Jednostavno rečeno, gdje god politika određuje tijek stvari, postoji velik prostor za korupciju i zloupotrebu ovlasti. Protulijek za ovu “bolest” jest da se strogo definira što smije politika određivati, a što ne smije, kako bi se građanima omogućio što veći prostor slobode da sami organiziraju svoj život. Iskustvo pokazuje da ljudi na lokalnoj razini najbolje znaju kako riješiti svoje probleme te im ne treba visoka politika pronalaziti rješenje. Problem je u tome što se političari teško dobrovoljno odriču svoje moći pa je zato potrebno da građani stalno vrše pritisak i inzistiraju na svojim pravima. Ako se ne ponašamo kao zreli odrasli ljudi koji su u stanju sami donositi odluke, bojim se da će političari i dalje biti u napasti tretirati nas kao maloljetnike koji ovise o njima.

Što se tiče izlaska iz gospodarske krize, uvjeren sam da je jedini put taj da se rastereti građane i tvrtke ne samo poreznog opterećenja nego i silne regulacije s kojom je gotovo nemoguće izići na kraj. Kad bi se to dogodilo, svi talenti i sposobnosti naših “običnih” ljudi bi konačno došli do izražaja i zasigurno bi se smanjio broj onih koji su spremni napustiti Lijepu Našu. U suprotnom, ako i dalje budemo čekali da nas vlada ili Europska komisija u Bruxellesu spasi, bojim se da ćemo ostati razočaranima. Kao i u vrijeme komunističke Jugoslavije, koja je “rješavala” nezaposlenost tako da je omogućila našim ljudima da potraže sreću u inozemstvu, tako se i danas može dogoditi novi egzodus Hrvata koji će ostvariti svoj život izvan domovine. Na kraju, gdje su rezultati razvikanih putovanja naših političara od Katara do Silicijske doline? Tko se toga uopće više sjeća? Nisam primijetio nijednu značajnu investiciju koja je ostvarena u Hrvatskoj. Kakvu je korist imao ovaj drugi “običan” svijet od svega toga? Prosudite sami.