Često se može čuti primjedba kako je Hrvatska zemlja apsurda. Jednostavno se događaju stvari koje se teško mogu objasniti, a opet su dio naše svakodnevne stvarnosti. Primjerice, mnogi građani u borbi s ekonomskom krizom suočeni su s ovrhama zbog dugovanja, često puta ne velikih, ali zakon se mora primijeniti, kaže se. U isto vrijeme veliki dužnici državi dobiju oprost dugovanja jer imaju moćne zaštitnike u visokoj politici. Znači, ako dugujete puno državi, onda su šanse veće da ćete "dobro" proći. Hrvati uspješno posluju u svim zemljama gdje se nalaze, i to u različitim kulturama, dok nikako ne uspijevaju u vlastitoj zemlji, pa mnogi i dalje napuštaju Lijepu Našu.
Primjerice, mladi liječnici završavaju studij medicine na račun države, a ta ista država ne omogućuje im priliku za napredovanje jer nema dovoljno mjesta za specijalizacije u našim bolnicama pa ti isti liječnici traže sreću u inozemstvu. Zar to nije apsurdno?
Međutim, čini se da su možda najveći apsurdi na području osnovnih ljudskih prava, gdje možemo svjedočiti zaista paradoksalnim situacijama, da ne govorimo o velikoj zbunjenosti. U raspravama o liku i djelu Josipa Broza Tita mnogi istaknuti ljevičari i dalje ga hvale i govore kako je odluka predsjednice Grabar-Kitarović da premjesti bistu s Pantovčaka "sramotna", a neki su čak upozoravali na opasnost da će ta odluka probuditi fašističke tendencije u društvu. Selektivno se koristi i bivšeg predsjednika Tuđmana koji je zadržao bistu u svom uredu, pa se pita kako može aktualna predsjednica iz redova HDZ-a misliti drugačije? Iako su njegove zasluge u ostvarivanju hrvatske samostalnosti i pobjede u Domovinskom ratu velike, i najveći poklonik bivšeg predsjednika Tuđmana trebao bi priznati da je imao mane i ponekad donosio krive procjene. Rasprava o Titovoj bisti je apsurdna jer ljudi lijevog svjetonazora često ističu da je zaštita ljudskih prava nešto oko čega nema kompromisa, a istovremeno hvale komunističkog diktatora čija je politika sustavno kršila temeljna ljudska prava.
Dovoljno je samo pogledati izvješća Amnesty Internationala iz 70-ih i 80-ih godina, organizacije koja zasigurno nije utvrda konzervativaca, pa ćete brzo vidjeti kako su zagovornici ljudskih prava promatrali njegov totalitarni režim. S druge strane, neki apologeti Tita spominju da su Sjedinjene Američke Države podržavale Jugoslaviju za vrijeme hladnog rata, što upućuje na to da je uživao ugled u demokratskom svijetu. Međutim, Amerikanci su bili u stanju surađivati i s jednim Staljinom u cilju da poraze nacističku Njemačku. Znači li to da je Staljin bio zapravo pozitivac? Zbog novonastale situacije odmah nakon Drugog svjetskog rata antifašist Staljin postaje smrtni neprijatelj SAD-a pa vidimo da su Amerikanci vrlo brzo prilagodili svoju vanjsku politiku u skladu s prioritetima.
Hrvati su često bili žrtve geopolitičkih interesa velikih sila pa bi trebali izbjegavati tendenciju da prosuđuju vlastitu povijest kroz prizmu drugih. Valjda smo u stanju sami donositi zaključke iz tragičnih iskustva s totalitarnim ideologijama 20. stoljeća.
Ovdje je zapravo problem što su hrvatski ljevičari danas u raskoraku sa svojim kolegama u Europi. Nedavno na je stranicama ovih novina Josip Juratović, zastupnik SPD-a u Bundestagu, napisao: "Bivši sustav Hrvatskoj ostavio je velike naslage komunističkog totalitarnog mentaliteta te je lustracija nužna da bi se izdvojili oni koji su odgovorni, a time unijelo novo društveno ozračje i spriječilo generalno iskrivljivanje prošlosti, jer sve dok se ne raščisti prošlost, njome će političke kreature manipulirati i prekrivati svu štetu koju su nanijele i još je nanose." To su jasne riječi koje pokazuju da obrana bivšeg komunističkog režima s Titom na čelu nije nikakva "dogma" ljevice. Dapače, njemački zastupnik osuđuje propalu ideologiju jer je to sasvim u skladu s načelima socijaldemokracije.
Postavlja se pitanje kako hrvatski građani mogu vjerovati ljudima koji proklamiraju ljudska prava, a brane diktatora komu ljudski život nije vrijedio gotovo ništa? Gdje je tu vjerodostojnost?
Najnoviji primjer apsurdnog stanja kod nas godišnje je izvješće pravobraniteljice za ravnopravnost spolova koja je osudila djelovanje jedne udruge koje se zalaže za zaštitu prava na život. Riječ je o udruzi Betlehem koja postoji u dvanaest naših gradova i zaslužna je za spašavanje tisuće nerođene djece od nepravednog usmrćenja pobačajem. Udrugu vodi katolički svećenik pater Marko Glogović i ovisi o požrtvovnosti velikog broja volontera i dobročinitelja. Ideološko obojeno izvješće tvrdi da udruga, s obzirom na to da nema status vjerske zajednice, ne smije javno iznositi stav da je pobačaj ubojstvo nevinog djeteta. Po čemu se pobačaj smatra vjerskom temom? Mora li netko biti vjernik da razumije da nerođeno dijete zaslužuje zakonsku zaštitu od nastanka života? Moderna embriologija precizno nam kaže kad počinje život i kako se dijete razvija u prvih devet mjeseci života. Ne treba nam Sveto pismo za ove spoznaje. Poznajem mnoge ateiste koji su pro-life pa se postavlja pitanje smiju li oni javno izreći svoj stav o pobačaju? Čini se da je pravobraniteljica na vrlo skliskom terenu.
Ovdje se također otvara pitanje kako je moguće da naš zakon iz 1978., koji regulira ovo pitanje, može osigurati "pravo" na pobačaj tijekom prvih 12 tjedana, a nakon toga tretira isti čin kao teško kazneno djelo? Što se tako bitno mijenja kod djeteta nakon dvanaestog tjedna života? Još nisam čuo koherentan odgovor koji je u skladu sa zdravim razumom i modernom medicinom. Možda je to i razlog zašto Ustavni sud već gotovo 25 godina drži u ladici zahtjev o utvrđivanju ustavnosti ovog zakona. Samo slobodno nagađam.
Što se tiče udruge Betlehem, predlažem pravobraniteljici da posjeti jednu njihovu kuću gdje se brinu za majke i njihovu djecu, neka od njih već su krenula u osnovnu školu pa bi bilo zanimljivo čuti i njihovo mišljenje o udruzi. Tko god ne vidi moralnu vrijednost ovakvog djelovanja, trebao bi barem priznati da je društveno korisno s obzirom na demografsku katastrofu koja prijeti Hrvatskoj. Ali opet imamo apsurdnu situaciju u kojoj dužnosnica zadužena da štiti ranjive osobe kojima treba pomoć žestoko napada udrugu koja upravo to svakodnevno čini! Nema sumnje da je riječ o vrlo ranjivoj skupini ljudskih osoba iza koje ne stoji moćna lobistička infrastruktura pa je ovaj slučaj zapravo veliki ispit za hrvatsku demokraciju u kojoj će biti pravednosti samo ako budemo u stanju zaštititi one najugroženije među nama.
Ljudska prava zapravo počinju s pravom na život jer je pretpostavka za sva ostala prava i slobode da budemo među živima. Ne znače mnogo sloboda govora ili privatno vlasništvo ako nemamo pravo biti rođeni. Ne mogu se oteti dojmu da je cijela priča o ljudskim pravima, koja se tako agresivno promiče po cijelom svijetu, zapravo pitanje gole političke moći, a ne stvarna borba za one obespravljene i ugrožene među nama. Više nismo u stanju razlikovati između obične želje i stvarnog prava pa tako broj tzv. prava samo raste, kao i svemoćna država koja je "dužna" osigurati sva ta nova prava. Kad-tad ćemo morati postaviti jasne granice ako želimo opstati. Na kraju svog bogatog života tijekom kojeg je upoznao mnoge premijere, moćnike i despote, poznati engleski pisac Malcolm Muggeridge ovako izražava ovu istinu: "U životu postoje samo dvije stvari, ljubav i moć, a nijedan čovjek ne može imati oboje."