Roditelji djece koja imaju autistični spektar poremećaja u Hrvatskoj su većinom prepušteni osloniti se na vlastite snage. Još je premalo stručnjaka u institucijama od bolnica, vrtića i škola i centara koji bi obiteljima pomogli u radu s djecom i mladima, a koji traže više vremena, truda, pažnje i strpljenja od vršnjaka pri odgoju i brizi. Dio te brige preuzeo je Obiteljski centar Virovitičko-podravske županije, gdje putem savjetovališta i programa obitelji mogu potražiti i dobiti pomoć, savjete, iskustva.
Ne govori, lako plane
No, roditelji apeliraju na više stručnjaka u sustavu pomoći bilo putem osobnog asistenta za nastavu ili drugih načina kako bi stručnjaci više vremena provodili s djecom i mladima s ovim poremećajem i kako ne bi morali za svaku sitnicu ići u Zagreb ili Bjelovar.
Amalija Hečimović iz Korije kod Virovitice objašnjava da za njenog Filipa (6) ne vrijede ista pravila kao i za drugu djecu. On ima svijet u koji obitelj smije tek priviriti i u kojem će on uvijek biti glavni.
– Bit će vječno dijete, a mi ćemo uvijek biti uz njega i njemu se prilagođavati – priča Amalija, majka i Ivana (8) i tromjesečnog Marka. Filipu je poremećaj dijagnosticiran s 3 godine. Ni danas ne govori. Lako plane, postane agresivan kad vanjski svijet ne odgovara njegovim planovima, iako o njima nitko ništa ne zna. Nikad nije zagrlio i poljubio majku kao druga djeca. U stanju je grepsti roditelje, gristi i bacati se po podu zbog sitnice kao što je naučiti slovo ili pojesti žlicu juhe.
Rutinu ne prekidati
– Nedostaje nam pomoć stručnjaka u situacijama kad se sva naša maštovitost i snaga iscrpe, a prokušane tehnike ne daju rezultate – poručuje Amalija.
Ljiljana Oklopčić sve je to prošla s Ivanom (15), koji završava Centar za obrazovanje i rehabilitaciju u Virovitici.
– Sto puta moram postaviti pitanje, možda odgovor i ne stigne. No pomaci su mali, gotovo nevidljivi. Ivan ima rutinu koja je znak sigurnosti i koja se ne smije prekidati. Obiteljska podrška je jako važna, kao i razumijevanje okoline, djelatnika u vrtiću i školama koji jednakom strpljivošću mogu nevjerojatno malim pomacima pomoći osobama s poremećajem živjeti normalnije – kaže Ljiljana.