Što bi, i kome, donijeli prijevremeni izbori?

Ljeto ide kraju, odmori završavaju pa nakon obljetničkih i festivalskih (ne)događaja uskoro započinje ozbiljna politička sezona. Obilježit će je, po svemu sudeći, priča o prijevremenim izborima. Ako bi do njih i došlo, kome bi išli u korist? Dva su razloga zbog kojih bi vladajući imali interesa raspisati prijevremene izbore.

Prvi je činjenica da su na manje od polovice mandata sve gospodarske i socijalne tendencije toliko loše da je izvjesno kako će za i godinu i za dvije, uz ovakvu konstelaciju, biti još gore, tako da elementarna logika kaže kako koalicija predvođena SDP-om ima veću vjerojatnost dobiti izbore za pola godine nego za godinu ili za dvije kada stanje bude još gore.

Predviđeni deficit za 2013. je probijen na polovici godine, ide se u rasprodaju (kukuriku novogovorom rečeno – monetizaciju) autocesta po svaku cijenu, prodat će se Croatia osiguranje i Hrvatska poštanska banka, ali proračunska rupa i dalje zijeva pa se postavlja pitanje – čime je krpiti sljedećih godina? Gospodarstvo nije pokrenuto, toliko žuđeni ulazak u Europsku uniju, koji se dogodio prije samo mjesec i pol, nije donio nikakav novi društveni ili gospodarski impuls i već je zaboravljen kao lažni čarobni štapić. Gomilaju se afere, od nepotizma jednakog onom prethodne vlasti do pokušaja podmićivanja vijećnika na kokošarskoj razini.

Društvo je u međuvremenu snažno ideološki antagonizirano, pri čemu je hladan tuš vladajućoj lijevo-liberalnoj ideologiji bilo uspješno prikupljanje potpisa za referendum o braku s kojim ni sama ne zna što bi učinila, potom odluka ustavnog suda kojom je srušen kontroverzni Kurikulum zdravstvenog odgoja, a vrhunac delegitimiranja vlasti je tzv. Lex Perković, koji je došao kao definitivna potvrda da Hrvatskom vladaju etički i pravno potpuno neosjetljivi krakovi i potomci elite bivšeg totalitarnog režima, što je rezultiralo međunarodnom blamažom.

U svom tom jadu, tanka nada za vladajuće su, uz nepostojanje druge relevantne oporbe, repovi koje vuče glavni suparnik HDZ, vezani prije svega uz suđenje stranci za koje se očekuje da će završiti koncem godine. HDZ je radi lopovluka i izgubio zadnje izbore, javnosti će suđenje i presuda biti dobro podsjećanje na to, stoga je za SDP idealan tajming i drugi dobar razlog za prijevremeni izlazak na birališta upravo vrijeme oko završetka suđenja glavnom protivniku.

Ako ne dođe do velikih lomova u smislu masovnih štrajkova, prosvjeda ili dramatičnog dodatnog pogoršanja socijalne situacije zbog čega bi sami odstupili, moguće je da će Kukurikavci procijeniti kako je bolje ostati još dvije sigurne godine na vlasti nego riskirati na prijevremenim izborima pa možda “sjašiti” ranije.

Tko ih može skinuti? HDZ se dobrim rezultatom na “europskim” i solidnim na lokalnim izborima vratio u igru kao jezgra oporbe, ali bez radikalnijih unutrašnjih rezova i još šire koalicijske politike ne može računati na uspjeh. Dvije vrste ljudi su HDZ ogadili dijelu njegovih nekadašnjih birača – lopovi i ljigavci. Prvim dijelom tog kadra danas se bavi pravosuđe.

Drugi balast im je možda još veći – stranka je godinama bila potpuno ispražnjena od bilo kakvog političkog i ideološkog sadržaja i djelovala je kao nakupina karijerista koji su mogli biti u bilo kojoj stranci i dizati ruku za bilo što.

Na valu onoga što se naziva “konzervativna revolucija” Karamarko teško može politički profitirati sve dok u vrhu stranke ima ljude koji su na Sanaderov mig svojevremeno u Saboru digli ruke za Zakon o suzbijanju diskriminacije kojem se Crkva oštro protivila i što će im u kampanji manje stranke koje pretendiraju na isto biračko tijelo sigurno nabijati na nos, prokazujući ih kao lažne demokršćane. Ako se HDZ u bliskoj budućnosti i uspije temeljito kadrovski pročisti, obnoviti i profilirati kao ozbiljna demokršćanska stranka, pitanje je kako će prevladati animozitet koji dio biračkog tijela koji dijeli te vrijednosti nakon svega iz prošlosti osjeća prema samom nazivu “HDZ”.

Moguće rješenje im je formiranje još šire koalicije koja bi nosila ime brendirano za te izbore, nešto što je npr. u Italiji Romano Prodi uspio napraviti sa širokom koalicijom stranaka ljevice i centra koja je 1996. izašla na izbore pod imenom L’Ulivo (Maslina) i odgovarajućim simbolom. Puno oporbenih birača koji nemaju želuca zaokružiti “HDZ” lakše bi nominalno progutalo neko drugo ime i simbol za širu koaliciju okupljenu oko HDZ-a..

Takav korak bi sigurno prihvatili njihovi koalicijski partneri no upitno je koliko u HDZ-u imaju svijesti i vizije i procjenjuju li da im je ukupni “simbolički kapital”, dakle sve konotacije naziva “HDZ”, od Tuđmana, Mesića, Manolića do Sanadera i Jadranke Kosor, više teret ili prednost.

Posebna je priča tzv. Treći put oko kojeg se povremeno u javnost puštaju probni baloni. No oni za sada izgledaju više kao podvarijanata “prvog puta” koja služi za prividno pokrivanje političkog polja e da bi se spriječila bilo kakva autentična treća opcija. Jer kako inače protumačiti zadnje “spinove” po kojima bi tobožnji treći, novi put sačinjavali IDS koji u matičnoj županiji vlada već više od dva desetljeća, HNS, manji partner u aktualnom vlasti s lavovskim dijelom plijena, SDP-ov disident Bandić koji je nepoderiv u Zagrebu, ali koji se u prošlom pokušaju kandidature na parlamentarnoj razini prosuo i ostao debelo ispod praga i na koncu medijski silno privilegirani, hiperaktivni i megaambiciozni okulist Gabrić, nekadašnji loš socijalistički omladinski funkcioner, a kasnije izvrstan liječnik i biznismen, koji se mazohistički nastoji vratiti u politiku. Ako bi treći put ostao na tome, onda se čini kako je bolje udahnuti duboko pa na izborima odabrati jedan od prva dva.