Što bi mogli hrvatski otoci naučiti od Santorinija

Iako ćete u svakoj turističkoj agenciji, ako u svojoj ponudi ima Grčku, vidjeti slike Santorinija, turizam se tu razvio tek u drugoj polovici osamdesetih godina prošlog stoljeća. Najprije su sedamdesetih godina britanski umjetnici po nevjerojatno niskim cijenama počeli kupovati male organičke kućice na liticama sela Oia (čita se Ia) i pretvarati ih u ateljee. Slike ovih kućica s drugog planeta, impresivne litice i pogleda na Kalderu s dubokom plavom kakvu more ima samo oko vulkanskih otoka, počele su stizati u Europu i Ameriku. Bio je to dovoljan razlog da se cijene nekretnina počnu vrtoglavo dizati poput lave iz kratera, a sve što se moglo pretvoriti u hotel ili privatni smještaj, pa čak i staje za magarce, postalo je najluksuznije i najtraženije turističko odredište. U tom istom selu gdje su se kućice prodavale siromašnim umjetnicima i boemima, danas ne možete odsjesti bez barem 700 eura za jednu noć! No, osim elitnoga turizma, Santorini je svoju drugu stranu posvetio ljudima koji će dati zadnji novac samo da provedu nekoliko dana na tom izvanzemaljskom otoku. Tako se početkom devedesetih godina razvili, do tada potpuno nepostojeća sela Kamari i Perisa u podnožju brda na čijem vrhu je prapovijesno arheološko nalazište. Kilometarske plaže tamnog vulkanskoga pijeska danas su preplavljene srednjom klasom ili čak onima koji si jedva mogu priuštiti takav put, sa svih kontinenata, no, pretežito Azije i Europe.

Dok Atenu prate protesti, referendumi, izbori, usponi, padovi vlada i političara, strahovi i potištenost, smanjenje zarade od turizma u odnosu na prethodne godine, infrastrukturalni problemi i sve ono što je Grčku držalo u fokusu medijskog interesa tijekom ljeta, na Santoriniju kao da se odvija paralelna stvarnost. Kao da otok ne pripada toj istoj Grčkoj koju smo pratili pozorno. Dok se u grčkoj zbog višegodišnjeg problema ilegalnih imigranata pomalo javlja strah i netrpeljivost prema došljacima s istoka, na Santoriniju vlada kozmopolitizam u najvišem stadiju. Babilon je to s milijun jezika, boja kože, izraza lica, kultura i potpune nevažnosti otkud stižete. Svi ste dobrodošli, bez obzira koliko malo ili puno planirate potrošiti. I radnici su dobrodošli, i stalno su potrebni. Ulicama ćete naići na bezbroj oglasa za posao, od ugostiteljstva i hotela do uredskih poslova u agencijama.

Svatko ima posao

Razgovarajući s Kaliopi, ženom koja je rođena i odrasla na otoku, i koja se vješto prebacuje s engleskog na francuski ili španjolski, pa opet na grčki s predivnim otočkim naglaskom, shvatit ćete kako je ovdje najvažnije raditi i učiti. Od ranog jutra dočekuje goste i odlazi po njih na aerodrom, zatim do savršenstva čisti svoj pansion. a onda radi u vinogradu. Sve to s osmijehom koji ne silazi s lica i uz pomoć majke i sina. Njezina majka ne govori jezike, no zna točno koliko je važno biti nasmijan i uslužan, dok sin koji sa 13 godina već govori dva strana jezika, u svakom pogledu osporava teorije o lijenim Grcima. Obitelj radi od ranih jutarnjih sati, a turisti nemaju nijedan prigovor. Dok uređuje vrt u kojem se gosti mogu osvježiti u hidromasažnom bazenu, Kaliopi mi kaže:

– Ovdje uvijek ima posla, tko želi živjeti od svoga rada na Santoriniju to vrlo lako može. Evo, sad vam mogu naći posao ako želite ostati ovdje i živjeti od turizma. Sezona traje od travnja do studenog, nije kao na drugim otocima gdje sezona turista traje samo tri mjeseca. Može se raditi u hotelima, tavernama, barovima, klubovima, agencijama, prevoditelje traže, čak glumce traže. Možete i jednostavno biti PR osoba ili raditi u vinarijama ili otvoriti vlastitu galeriju u nekom selu gdje je najam povoljan, a turisti ipak dolaze...

Ovdje možete platiti kavu 20 eura s pogledom iz Oiae ili Fire ili božanstvenog Imeroviglia ili samo 50 centi u zabačenom seocetu na vrhu brda gdje ćete još dobiti i kolačić. Šetajući turističkim odredištima za ljude niže platne moći, obratit će vam se, ne previše napadno, ljudi koji vas pozivaju i reklamiraju taverne i kafiće. Tek tu, osjetit ćete kako je globalna ekonomska kriza ipak dotakla crne obale. Za razliku od elitnoga turizma s druge, razvikane i poznate strane Santorinija, u Kamariju, Perisi ili Perivolosu se ljetuje za malo novac. No, upravo ti turisti ove godine dvostruko manje troše u izvanpansionskoj ponudi. Ipak, turisti iz Kanade, Australije i Japana, spašavaju godinu, pa se nijedan vlasnik ne žali pretjerano. Domaćih turista je gotovo nestalo s otoka ove godine.

Zbilja, mnogi bi, pa i hrvatski otoci, mogli naučiti puno od Santorinjana. Sve što se može prodati, prodaje se, ali nikada se ne dopušta turistu otići bez dara, osmijeha ili bilo kakve dodatne usluge! Djeca po uskim uličicama prodaju plodove kaktusa i smokvi, marmeladu od mini rajčica koje rastu samo na ovom otoku i imaju sladak, voćni okus. Starci su na sve strane odjeveni u starinsku nošnju i nude vino (Nevjerojatno Vinsanto, specifičnog slatkog okusa koje je pobralo više svjetskih medalja i proizvodi se od jedinstvene sorte koja raste pri vulkanskom tlu) ili prijevoz na magarećem taksiju. Suvenir je sve, od crnog kamenčića s plaže do minijaturnih cikladskih kućica. Od djeteta do starca svi govore barem engleski, a nerijetko i druge jezike. Hrana je svuda izuzetno dobra, bez obzira na cijenu, čak i najpovoljniji suvlaki ukusniji je nego igdje u Ateni. Objašnjavaju to lokalnim sastojcima, ali i strahom da nikada nitko ne ode nezadovoljan. Nevjerojatno vode računa o tome kako odlazite iz kafića, restorana ili taverne. Nude vam fotografiranje, darove, mape otoka, upute kamo i gdje otići, i uvijek nešto na račun kuće – kolač, liker, čašu vina ili voće.

Zemlja puna oprečnosti

Bezbroj avantura, posjeta skrivenim dijelovima otoka, vulkanu, sumpornim izvorima, vjetrenjačama, interaktivne predstave gdje publika sudjeluje s glumcima, oživljavanje tradicije, bezbroj festivala suvremene, klasične, jazz, etno... Što vam padne na pamet, događa se. Poput malog kontinenta, od svega su napravili atrakciju. Bijela plaža do koje se može doći samo brodom, iako postoji bezbroj bijelih plaža diljem Grčke, ova je jedinstvena jer je to jedina točka na otoku koju nije prekrila lava i pretvorila u crne ili crvene litice. Arheološke iskopine, muzeji svega i svačega. Ronjenje u kristalnom moru, ribolov, jedrenje, pa sve do predstave zalaska sunca gdje ljudi doslovce vise jedni na drugima kako bi u trenu kad sunce dotakne more čuli ushićeni pljesak kao da nikada nitko nije vidio zalazak sunca.

Cijela je zemlja obilježena oprečnostima. Turisti i imigranti. Političari i pjevači. Profesori glazbe kao ulični svirači. Ponajviše se to osjeti ljeti kad i 20 milijuna turista preplavi zemlju. Otoci su priča za sebe, kopnena Grčka nešto sasvim drugo. I dok se u Ateni političari i novinari trude što više skrenuti pozornost na predstojeće izbore, ljudi na otocima to potpuno ignoriraju. Na otocima sezona još nije završila, pa otočani i ne žele više dati pozornost Tsiprasu ili bilo kome od političara. Postaje sve jasnije kako turizam može biti jedina stvarna slamka spasa ovoj zemlji, koja povijesti, prirodnih ljepota i geografskog položaja ima i više nego dovoljno. Iako o turizmu znaju jako mnogo, izgleda kako još nisu naučili kako ga zbilja pretvoriti u svoj izlazak iz dvojnosti velikog blagostanja i krajnjeg siromaštva.