Što ćemo s 'Čehovljevim puškama' iz prvog čina koje po nalogu NATO-a nabavljamo za dva posto BDP-a?

Je li vam poznato podrijetlo riječi fašizam? Etimološki dolazi od talijanskog fascio – "svežanj", a izraz je stvorio Benito Mussolini. To nije nepoznato. No negdje "u prijevodu" izgubila se činjenica da je Mussolini fašizam definirao kao "spajanje države i korporacije" te apostrofirao da bi točnija riječ bila "korporati(vi)zam". I ta je definicija ostala u rječniku Webster sve do 1987. kada je jedna korporacija kupila Webster's i isključila bilo kakvo spominjanje korporacija u tom kontekstu. Korporativizam je postao jedno od glavnih ekonomskih načela talijanskog fašizma, temeljen na sprezi jake nedemokratske centralizirane vlade s velikim korporacijama. Zvuči poznato?

Fašistički režim Benita Mussolinija oktroirao je potpunu integraciju različitih interesa u državu za opće zlo (prodavalo se kao "opće dobro"). Porazom fašizma (nažalost ne i njegovim potpunim iščeznućem) etablitraju se neki drugi oblici državnog ustroja pod egidom demokracije kao općeprihvaćenom političko-ekonomskom konvencijom. No čini se da je iz "umivenog", demokratiziranog neokorporativizma nestao treći element (trebamo li verbalizirati koji) koji je činio politički korektni tripartizam: suradnju između triju subjekata: radnika udruženih u sindikate, poslodavaca udruženih u udruge poslodavaca i državne vlasti.

Tripartizam je trebao osigurati kompromisno uređenje ekonomskih i društvenih odnosa putem dijaloga i socijalnoga partnerstva. No postoji tendencija unutar "slobodnog tržišta" koja ga s vremenom učini – neslobodnim. Tvrtke, dok su male, žele slobodno tržište. Jer u konkurentskom nadmetanju mogu rasti na temelju kvalitete dobrog proizvoda ili usluge. No onog trena kad korporacije postanu velike – više im slobodno tržište ne odgovara. Poziciju na vrhu može im konzervirati samo monopol ili oligopol. A u tom procesu radnici, potrošači ili građani koji traže prava ili kvalitetu koja korporacijama smanjuje konkurentnost – samo smetaju. Pa ih centripetalna sila ovog procesa usiše i samelje.

Korporativizam se ne odnosi isključivo na ekonomski sustav koji kontroliraju korporacije; to mogu biti i gospodarstva koja kontroliraju različita gospodarska tijela, ulaze u zakonodavni proces kupujući političare i pišući pogodujuće zakone. I nisu posrijedi samo privatne korporacije. Ekonomski zakoni kapitala tako su postavljeni i u državnim tvrtkama jer "javnim" dobrima upravlja određena društvena klasa koja ima pristup pozicijama i ugovorima. Slično i države funkcioniraju i u globalnim geopolitičkim odnosima.

Znajući da su političko nasilje, rat i imperijalizam sredstva kojima fašizam postiže nacionalnu obnovu, utemeljeno smo zabrinuti u trenutku dok pola planeta zvecka oružjem. Zabrinuti smo i kad se sjetimo da fašizam zagovara mješovito gospodarstvo, u kojem će se državno i privatno vlasništvo nadopunjavati s ciljem postizanja autarkije – koja bi trebala osigurati nacionalnu samodostatnost i neovisnost protekcionističkom i intervencionističkom ekonomskom politikom. I ovo zvuči poznato? Čak i ako zanemarimo očite i vječno prisutne geopolitičke interese za uspostavljanje kontrole nad energentima i sirovinama, industrija oružja moćna je per se. Sve to proizvedeno oružje treba naći tržište, a jednom kad ga nađe, nije mu namjena trunuti u skladištma.

A svugdje oko nas dilaju se "Čehovljeve puške". Kao što je ruski pisac ustvrdio da svaki element priče mora biti upotrijebljen (inače se uklanja) pa "ako u prvom činu kažete da je na zidu puška, u drugom ili trećem činu iz nje se apsolutno mora pucati. Ako se iz nje neće pucati, ona nema tu što tražiti.", tako i danas očekujemo razvoj događaja u drugom i trećem činu. A negdje već traju. U zadnjim danima vlasti, odlazeći američki predsjednik Joe Biden odobrava Ukrajini korištenje američkih raketnih sustava Army Tactical Missile Systems (ATACMS), koji se ne mogu koristiti bez podrške američkih satelita, za napade na ciljeve unutar Rusije te je ukrajinska vojska odmah i lansirala rakete na veliki ruski skladišni kompleks streljiva u Brjanskoj oblasti.

>>> VIDEO Pogledajte kako su Ukrajinci projektilima ATACMS napali rusku zračnu bazu

No tih raketa Ukrajina nema baš puno i većinu je već iskoristila. Rusija, s druge strane, nije u deficitu. Što je bio cilj Bidenove administracije kad daje ovaj zadnji trzaj prije nego što novoizabrani predsjednik SAD-a Donald Trump, nesklon daljnjoj vojnoj pomoći Ukrajini, preuzme dužnost krajem siječnja? Je li plan ući u rat s Rusijom, isprovocirati Putina prije nego dođe Trump? Svakome je jasno da Ukrajina ne može pobijediti, ali može poslužiti za iscrpljivanje Rusije i slabljenje gospodarske konkurencije Europske unije. Ne odgovori li Putin snažno, suočit će se s unutarnjim problemima u Rusiji, mogućim smaknućem i postavljanjem nekog žešćeg. A mi (svijet) suočit ćemo se s prijetnjom nuklearnog rata. Uz Ukrajinu i eskalaciju bliskoistočnog sukoba, u pričuvi je uvijek još nekoliko potencijalnih žarišta: Cipar oko kojeg se spore Turska i Grčka, južnokinesko more: Kina, Tajvan i Koreja…

Gdje smo tu mi? I stara krama od naoružanja koju kupujemo da bismo ojačali bilateralne odnose i unutarnjopolitički narativ nacionalne sigurnosti i vojne spremnosti za obranu od dežurnih neprijatelja koji kupuju – to isto oružje od istih dobavljača, države članice NATO saveza. Hrvatska je krajem 2021. kupila 12 rabljenih borbenih aviona Rafalea za 1,13 milijardi eura. Nakon toga Srbija potpisuje ugovor o kupnji 12 novih Rafalea vrijednih 2,7 milijardi eura. Državni vojni znalci potom tumače da su naši stari bolji nego njihovi novi jer imaju – bolji softver.

Uspoređuju to s aplikacijama na iPhoneu – mi imamo napredne i naš je iPhone zato efikasniji, a Srbija koja nije članica NATO-a ne može imati puni pristup naprednim tehnologijama. Sigurnosnu obrambenu spremnost Hrvatska je pokazala kad se onomad onaj dron srušio netom pored studentskog doma. Dvije i pol godine trebalo je da se službeno i potiho potvrdi da je dron – ukrajinski. Eto, omaklo se greškom. Zato ćemo se jače naoružati (protiv prijateljske države?) I zato što NATO od nas traži da na obranu potrošimo "najmanje dva posto" BDP-a. Premijer se pritom zabuni i u predstavljanju proračuna izrecitira da moramo potrošiti najmanje dva posto proračuna.

A nije baš isto. Dva posto planiranog BDP-a iznosi gotovo dvije milijarde eura (1,82 milijarde, da budemo precizni), dok bi s dva posto proračuna taj iznos bio dva i pol puta manji. Godišnje. Znači – svake godine. Iznos koji ćemo iskeširati za vojne igračke otprilike je jednak onome koji će se isplatiti za plaće svih zaposlenih u zdravstvu (1,88 milijardi eura), ne uračunamo li provizije za uređaje čije se namještanje u javnim nabavama sumnjiče njihovi šefovi i resorni ministar. U zdravstvu je ipak ostalo ponešto poštenog zdravstvenog osoblja i liječnika koji će nas liječiti.

A što ćemo s Čehovljevim puškama iz prvog čina? Kad će opaliti i na koga? Hoćemo li (ponovo) biti poligon za masakr ljudi koji se međusobno ne poznaju radi profita onih koji se međusobno poznaju, ali ne masakriraju jedni druge, kao što je rat ispravno opisao Paul Ambroise Valéry, francuski pjesnik i esejist, matematičar, arhitekt i filozof. Stižu nam njemački tenkovi Leopard 2A8 (25 milijuna eura svaki), američki višecijevni raketni bacači M142 Himars (300 milijuna dolara), samohodne haubice 155 mm Caesar (pet milijuna eura po komadu), turske borbene bespilotne letjelice Bayraktar TB2 (60 milijuna eura), protuzračni sustavi srednjeg i dalekog dometa te nekoliko desetaka oklopnih vozila Patria. Spominje se i moguća izgradnja nekoliko obalno-ophodnih brodova te skupljeg i složenijeg višenamjenskog broda. Jesmo li s njima sigurnijii izbije li… nuklearni rat?

No odmaknuli smo se od poante. Posao kupnje Raffalea sklopljen je po načelu "država s državom" – Hrvatska avione nije kupila od francuskog Dassaulta, nego od francuske države. Smrdi korporativizam? Transakciju Francuske i Hrvatske, članica EU, pozdravilo je tada Veleposlanstvo SAD-a u Zagrebu. NATO poslovi. SAD je sada odobrio Hrvatskoj kupnju moćnog raketnog sustava Himars koji posjeduju samo tri europske zemlje: Ukrajina, Rumunjska i Poljska. Nabava je teška 290 milijuna eura. Afere u nabavi (još) nisu isplivale. Ipak je to na vanjskopolitičkoj razini. – Taj se sustav pokazao vrlo učinkovitim supravo u Ukrajini. Služit će i našoj kopnenoj vojsci i mislim da će biti jednako učinkovit – komentirao je brigadni general Denis Tretinjak. Kako misli "učinkovit"? Gdje će se to testirati učinkovitost? Zna li nešto što mi ne znamo? Ne pitam (samo) za prijatelje. Pitam kao majka (i) muškog djeteta. A u miru sinovi pokapaju svoje očeve (i majke, ali Herodot njih nije spominjao). U ratu, očevi pokapaju svoje sinove. Koliko bi dužnosnika koji vode našu državu bilo spremno u rat poslati svoje?

>>> FOTO Putin ima 14 jasnih meta: Ako doista posegne za nuklearnim oružjem, Rusija bi prvo gađala ove lokacije