Što Europski sud za ljudska prava kaže o 'cipelarenju' pokojnika

Besmisleno je ulaziti u tajne patološke procese u glavama nekih poznatih pojedinaca, koji slove za razumne i uravnotežene barem toliko da su u stanju dokučiti smisao i doseg civilizacijskog pravila “o mrtvima sve najbolje”. Žalosno je što su neki tako nisko pali da nisu mogli suspregnuti poriv za cipelarenjem mrtvog čovjeka, naslađivanjem i pokušajima zbijanja morbidnih “cvrkutavih” šala i u trenucima odmah nakon objave vijesti o smrti Milana Bandića.

Naravno, kriteriji koji vrijede za sve ne vrijede i za one koji su za života imali javni status, a osobito ne za političare i dužnosnike kakav je on bio. Afere i sudski procesi bili su dio njegova života, i objektivan prikaz njegove biografije, nije sporno, to ne može zaobići. Ali, ne i brutalni i kukavni komentari o čovjeku koji se više ne može braniti, i u trenucima kad ga ni najbliži nisu u stanju koliko god im to nanosi dodatnu bol.

Svatko, ali baš svatko, ima pravo otići u miru. Čak i u kritičkom osvrtu na nečiji lik i djelo, ako već nemamo potrebu radi sebe, onda barem radi drugih nužan je dostojanstven pristup, osobito radi pokojnikovih najbližih. Možda se nekome drčnome urbanom liku može činiti da je “o mrtvima sve najbolje” iznjedrio nekoć davno neki seoski mudrac, te da je u doba brzog i slobodnog interneta ta izreka zapravo samo neki atavizam, ali činjenica je da je to još uvijek ideja kojem se zanose i suci Europskog suda za ljudska prava. Dakle, ako nekome ništa ne znače pravila humanosti i pijeteta, trebali bi onda barem voditi računa da postoji mogućnost da bi i obitelj Milana Bandića mogla tražiti i dobiti satisfakciju za bol koja im je učinjena. Unatoč i načelnom pravilu da je zaštita ugleda ograničena na zaštitu živih osoba, ESLJP je u više slučajeva na zahtjev obitelji pokojnika zaštitio i dostojanstvo pokojnika, a kad je riječ o javnim osobama osobito se vodi računa o trenucima neposredno nakon smrti. Jedan od svježijih primjera je slučaj Michaela Gennera protiv Austrije. Genner je kao član udruge koja nudi podršku azilantima i izbjeglicama na njihovim stranicama u povodu smrti zbog puknuća aorte prve žene na čelu austrijskog ministarstva unutarnjih poslova Liese Prokop (65), inače i osvajačice olimpijske medalje u petoboju, objavio komentar: “Dobra vijest za Novu godinu: L.P., ministrica za torturu i deportaciju je mrtva”. Naime, iznio je priče nekoliko azilanata te ustvrdio kako “nijedna pristojna osoba ne bi pustila suzu zbog njezine smrti”, da je ona bila “instrument birokracije kontaminirane rasizmom” i “uredski kriminalac kao što su bili mnogi u groznoj povijesti ove zemlje”. Sud u Beču u povodu tužbe njezina supruga Gennera je kaznio s 1200 eura. Vodilo se računa i da nedavne izmjene zakona u odnosu na strance i tražitelje azila ne može opravdati pozicioniranje bivše ministrice u nacional-socijalistički odnosno rasistički kontekst, a osobito da je sporna objava uslijedila dan nakon smrti. I za ESLJP je ta objava dan nakon smrti prešla granice prihvatljive kritike.

Još poznatiji je slučaj Plon protiv Francuske u povodu spora koji je izbio zbog objave knjige “Velika tajna” koju su potpisali novinar i osobni liječnik francuskog predsjednika Françoisa Mitterranda, dr. Claude Gubler. Knjiga je objavljena deset dana nakon Mitterrandove smrti i dan kasnije na zahtjev njegove obitelji sud je zabranio njezinu daljnju distribuciju, Le Monde je te 1996. godine objavio da je predsjednik bolovao od raka prostate te da je to skrivao od javnosti još od 1992., a i da je 1994. otpustio dr. Gublera izabravši “alternativni” tretman. Taj je tekst isprovocirao pitanja kvalitete tretmana, pa i od strane jednog predsjednikova brata, ali službene informacije su tvrdile da je imao svu potrebnu liječničku skrb, a i njegova supruga i djeca javno su dali povjerenje medicinskom timu. Dr. Gubler tada je ocijenio kako mu je reputacija u pitanju i objavio je “Veliku tajnu”. Dan poslije sud je zbog kršenja zdravstvene tajne prvo izdao privremenu mjeru zabrane distribucije knjige, a kasnije i trajnu zabranu. I francuski sud je vodio računa da se sporni prodor u privatnost Mitterrandov i privatni život njegove obitelji dogodio nekoliko dana nakon njegove smrti. Upravo vodeći računa o emocijama obitelji preminulog predsjednika, ESLJP nije vidio ništa sporno u zabrani distribucije knjige. Ali, kako se vrijeme odmicalo taj je kriterij imao sve manje značenje ispred javnog interesa da se rasprave određena pitanja i stoga devet i pol mjeseci kasnije, kad je presudom zaustavljena distribucija knjige, utvrđena je povreda prava nakladnika jer to više nije bilo opravdano “prijekom društvenom potrebom” zaštite privatnosti obitelji bivšeg predsjednika. Tek s protekom vremena prevagnuo je javni interes kojim se bavila knjiga, te pitanja kao što su pravo javnosti da zna za tešku bolest šefa države, je li on u tom stanju bio sposoban obnašati dužnost... I pokojni Milan Bandić i njegovi bližnji imaju neka prava.