Što god činili lijevi, jedan srednji prst s desnice može učiniti više za pozitivnu preobrazbu zemlje

Ne tako davno, a u nekim dijelovima svijeta nažalost to vrijeme još uvijek nije prošlo, netaknut himen djevojčice i djevojke bio je obiteljski kapital. Taj komadić nježnog tkiva, kao i cijelo tijelo i biće žene, bio je patrijarhalno vlasništvo oca koji je njime trgovao u interesu cijele obitelji. Vrijedilo je to podjednako među kmetovima i kraljevima. Razlika je bila samo u ulogu i vrijednosti transakcije. Jedni su udajući kćer mogli obitelji priskrbiti kravu, a drugi cijelo kraljevstvo ili neki moćan politički savez svojoj dinastiji. Tom prodajom i otkupom ženskog mesa znali su se okončavati i sitni sporovi i veliki krvavi ratovi, jer njezina duša, emocije i misli nisu vrijedile ni pišljivog boba nigdje, osim u umjetničkim djelima. Prepuna je književnost drama i tragedija tih nesretnica koje su se pokušavale izboriti za pravo na odabir vlastite sudbine plaćajući nerijetko i životom pobunu protiv sustava. A gospodari u tom poretku pozivali su se na božju volju, prirodni i božanski red stvari te presudan i odlučujuć blagoslov samozvanih božjih predstavnika na zemlji.

Evo, baš se ovih dana u zagrebačkom HNK ponovno daje Donizettijeva opera “Lucia di Lammermoor”. Škotska djeva, čiju je tragičnu sudbinu u romanu ovjekovječio Sir Walter Scott, bila je objekt i žrtva tog sustava u kojem su obitelji, klanovi i dinastije prostituirali vlastite kćeri. Vlastita obitelj otjerala ju je u ludilo i pretvorila je u krvavu nevjestu, čemu je svojom muškom taštinom i testosteronskom glupošću pripomogao i odabranik njezina srca.

Je li sve to daleka prošlost? Očito nije. Konzervativne muškarčine s desnog spektra hrvatske političke scene i dalje bi svoje predizborne bojeve vojevali na polju ženskog tijela. Žene s ljevice odgovorile su im grubim riječima, jedinim jezikom koji razumiju, ali za koji ne mare. Jer, znamo da su te antifa-ljevičarke divljakuše i prostakuše kojima ništa tradicionalno i konzervativno nije sveto.

Internetska platforma Željke Markić obrušila se tako na osječku dogradonačelnicu Žanu Gamoš jer je svojom “prostačkom porukom”, podignutim srednjim prstom, “osramotila Osijek”. A onda je srednji prst, ne samo Škori, ne samo Raspudiću, nego i dobrom dijelu konzervativnih birača kojima je donedavno bila ikona, majka i kraljica, pokazala i bivša predsjednica, uz komentar: “Pridružujem se svim ženama koje ovim ‘nepristojnim’ činom pokazuju svoj stav i dižu glas protiv onih koji nas pokušavaju vratiti stoljećima unazad. Prošlo je vrijeme kad je žena sjedila u ćošku i čekala što će baja reći. Uvijek sam bila za život, ali i za život koji ima pravo na izbor. Bez pritiska, bez stigmatizacije i uvjetovanja, posebno u najosjetljivijim životnim situacijama poput silovanja. Stoga i ja u znak potpore dižem srednji prst za nas žene i naša prava, ali i za muškarce koji nas podržavaju.” Narod.hr ostao je zgranut.

Da, u pravu su svi oni i slijeva i zdesna koji galame o toliko puta demonstriranoj prevrtljivosti i nedosljednosti gospođe Grabar-Kitarović. Ja, međutim, zastupam stav da se tom podignutom srednjem prstu ex-predsjedničine desnice ne gleda u nokat, sasvim prikladno poruci lakiran u crveno. Jer, što god činili lijevi, ništa ne može toliko pridonijeti pozitivnoj preobrazbi Hrvatske kao jedna gesta, u ovom slučaju uzdignuti srednji prst bivše predsjednice upućen “patrijarhalizmu”, koja dolazi upravo s one strane koja je u protekla tri desetljeća gurala zemlju unatrag, zakopavala je u jalovi agresivni nacionalizam i primitivni arhaični konzervativizam. Podsjetit ću vas na jednu drugu takvu neočekivanu gestu, na onaj Sanaderov “Hristos se rodi” upućen u siječnju 2004. hrvatskim pravoslavnim Srbima. Što god da je prethodne četiri godine SDP-ove vlasti činio Ivica Račan, nije to moglo relaksirati međunacionalne odnose u Hrvatskoj i odnos hrvatske većine prema srpskoj manjini kao te tri slatke Sanaderove riječi. I opet će biti u pravu svi oni i slijeva i zdesna koji će zagalamiti kako je sve to bio samo još jedan manevar u odvraćanju pažnje s nesmiljene brutalne pljačke. Ali, uvjeren sam, ni u toj gesti tadašnjeg predsjednika HDZ-a i hrvatskog premijera ne treba gledati interes i iskrenost, nego njezine posljedice.

Što god je činila i čini politička ljevica da bi hrvatsku državu i društvo odmakla od mržnje, netrpeljivosti i primitivizma, dočekuje se na nož od čitave konzervativne desnice, biva proglašeno nedomoljubljem, antihrvatstvom i jugokomunističkom nostalgijom za bivšom državom i sistemom. Dobre i ispravne geste, prave riječi i srednji prst podignut za pravu stvar, baš kao i sve “svetinje”, može se, dakako, kompromitirati. Ali, dobra riječ i u određenom trenutku prikladna i ispravna gesta, bez obzira na moguće skrivene motive, interese i (ne)iskrenost, imaju svoj učinak i posljedice.

Ne vesele mene u cijeloj ovoj priči razjedinjenost desnice i žestoki obračuni među misaono i svjetonazorski bliskim konzervativcima. Veseli me to što ispravna poruka dolazi s neočekivane strane i utoliko je s veseljem pozdravljam. Beskonačnim razgovorima i lamentacijama koje dijelimo s istomišljenicima možemo se međusobno tješiti i hrabriti, ali nećemo pomaknuti društvo u željenom smjeru za koji smatramo da je ispravan, potreban i pravedan. U nas je uvriježena i omiljena disciplina vađenja trunja iz očiju onih drugih i izostanak bilo kakve kritičnosti prema balvanima koji nam u vlastitom oku mute pogled.

Naposljetku, prije tjedan dana napisao sam da je bjelački rasizam u prvom redu problem svih nas bijelaca s kojim smo mi prvi pozvani obračunati se. Tako je i s ovim “bajama” koji tako olako laprdaju o najtežim traumama ženskih tijela i duša. Mi muškarci itekako smo pozvani da im također pokažemo srednji prst. Štoviše, oba. I desni i lijevi!