Početak svake godine obilježi neko veliko rukometno natjecanje, ovaj put to je Svjetsko prvenstvo u Kataru. Godinu je svakako ljepše započeti s reprezentacijom koja će sigurno proći skupinu i ima potencijala za borbu za medalju. Od osamostaljenja Hrvatska ima dva olimpijska zlata i jednu broncu, rukometaši su bili svjetski prvaci (2003. u Portugalu), četiri puta doprvaci i jednom brončani, a s europskih prvenstava donijeli su dva srebrna i dva brončana odličja. To je najtrofejniji hrvatski sport, a bez namjenske rukometne dvorane, bez obećanog Doma rukometa. Ali zato je jedini sport koji može napuniti Arenu Zagreb.
– Citirat ću Hassana Mostafu, predsjednika IHF-a: "Što je Brazil u nogometu, to je Hrvatska u rukometu" – rekao je Sandi Šola, predsjednik HRS-a i tajnik IHF-a.
Godine 2013. povjeren mu je još jedan mandat tajnika Međunarodne rukometne federacije, a bio je i predsjednik regionalne SEHA lige. U srpnju će biti sedma godina njegova predsjedanja HRS-om. Čast mu je biti na čelu takvog Saveza.
– Utakmice hrvatske reprezentacije čine 18 posto ukupnog broja TV-prijenosa sa svjetskih rukometnih prvenstava. Popularni smo i jedna od najgledanijih reprezentacija. U Kataru nas čeka puno stranih navijača, a očekujemo i 500-tinjak Hrvata – kaže Šola.
Skupinu B Hrvatska će igrati u dvorani Duhail u Dohi, a nadamo se polufinalu i finalu u Sportskoj areni u Lusailu. Naše SP 2009. smatra se jednim od najvećih rukometnih spektakala.
– Na žalost, Europljani se ne mogu mjeriti s Katarcima. Istina, mi smo imali šest dvorana, a oni imaju tri. No, to su tri "space shuttlea". Imaju sve, od hotela, pomoćnih terena, preko pokretne hitne pomoći sve do pekara – nabrajao je.
Dvorane su otvorene još u listopadu i od onda ih organizatori poliraju. Primjera radi, za 2009. Arena je imala privremenu uporabnu dozvolu i održavanje je bilo upitno do posljednjeg trena.
– I to je učinilo naše prvenstvo posebnim. Bilo je fantastično. Dvorane su bile nove, što je dalo posebnu draž. Publici su bile zanimljive i teško ćemo to ponoviti.
HRS je prije tri mjeseca u Dublinu dobio organizaciju EP-a 2018. o čemu Šola priča s posebnom strašću.
– EP 2018. je moje čedo na koje sam posebno ponosan. Imamo sjajnu ekipu organizatora koji nisu toliko eksponirani u javnosti. Organizaciju smo dobili bez ičije pomoći, samo zbog ugleda i uz gotovo nikakav novac. S puta su nam se maknuli vrlo moćni savezi, npr. norveški, švedski, danski i francuski. Dalje se nadamo podršci države i ministarstva.
Dok je Hrvatski košarkaški savez iščekivao suorganizaciju Eurobasketa 2015., znali su da mogu računati na 40,879 milijuna kuna koje će Vlada izdvojiti. Rukometaši nisu u takvoj poziciji. Na površinu su isplivali problemi s kojima se nosi hrvatski rukomet.
– Nismo dobili niti jednu kunu za uvjete održavanja prvenstva 2018. Također nije u redu da nas se proziva za šest dvorana koje su sagrađene za 2009. Ponavljam, tražili smo samo Arenu jer je uvjet dobivanja organizacije dvorana sa 15.000 mjesta za finale. Nismo tražili ostalih pet niti je ijedna od njih rukometna dvorana. Trebali smo dobiti Dom rukometa. Izdana je građevinska dozvola i izabran je izvođač, ali je projekt obustavljen. Takav maćehinski odnos prema rukometu velika je nepravda – kazao je Šola.
Treba nam sreće u Kataru
Samo u protekloj godini HRS je organizirao SP za juniorke i žensko EP te priveo kraju iscrpljujuće pregovore za organizaciju EP-a 2018.
– Ostali smo stabilni u vremenima krize, kada sve pada. Imamo puno ljudi u Svjetskoj i Europskoj federaciji koji su napravili puno za Hrvatsku i regiju. Digli smo na noge SEHA ligu. Jedna je od najjačih u svijetu i primjer kako liga treba izgledati. Imamo velik broj sudačkih parova i također nove parove za Katar. Bez obzira na limit s kojim se borimo, radimo preko mogućnosti i uspjeli smo ojačati status rukometne velesile u svijetu.
Iza nas je EP za žene u organizaciji Hrvatske i Mađarske koje nije proteklo kako je bilo očekivano. Hrvatska reprezentacija nije prošla u drugi krug...
– Za konačni uspjeh nedostajao je rezultat. Očekivali smo polufinale koje bi imalo puno većeg efekta na prihode i na blagajnu. U Areni bi sigurno bilo 10 tisuća ljudi. Na žalost, to je izostalo... Žao mi je jer ta generacija može. Imale su strahovitu podršku s tribina. Publika u Varaždinu i Osijeku pokazala je da želi gledati ženski rukomet. Još ne znamo što je pošlo po zlu. Izbornik Canjuga dao je ostavku. Čeka nas analiza iz koje ćemo izvući pouku.
Nakon kraha na prvenstvu, ženskom rukometu predviđa se još jedno mračno razdoblje. Hoće li to ostaviti trajne ožiljke ne rezultate reprezentacije?
– Pa ne bih gledao tako tragično – nasmijao se predsjednik i nastavio:
– To je samo jedan poraz. Doduše, u nezgodnom trenutku. No to je dio sporta. Ne bih rekao da je to bila tragedija u sportskom, više u financijskom smislu.
Kvalifikacije za SP 2015. cure će igrati protiv Šveđanki pa nada za OI Rio 2016. još postoji. Kako Šola kaže, imali smo dvije-tri laste s kojima nije došlo proljeće. Bilo bi vrijeme da s ovom dođe. Na nadolazećem prvenstvu uspješnija će biti muška reprezentacija. Iako su iz Saveza nekoliko puta ponovili da je glavni cilj osiguravanje kvalifikacija za Rio, je li to samo ograđivanje od "neuspjeha"?
– Ma ne ograđujemo se. Imamo kapacitet da dođemo do kraja. Treba uzeti u obzir da je to natjecanje u kojemu postoji jedan veliki faktor koji se zove sreća. Po onome što smo pokazali, na zadnjem Svjetskom prvenstvu trebali smo biti prvaci. No imali smo peh da nam se sedam igrača ozlijedilo do polufinala. Njih četvorica je po završetku prvenstva završila na operacijskom stolu... Treba nam sreće da nam se to opet ne dogodi. Bilo bi bahato, arogantno i prepotentno da kažemo da nas ondje čeka rezervirana medalja. To može reći samo netko tko nije sportaš.
Na Baliću je da se odluči
Ponosno ističe da Hrvati imaju tehniku i stil igre koja je drukčija od drugih. Posebno puno zasluga pripisuje Ivanu Baliću.
– Proglašen je najboljim igračem svih vremena. Neki će reći da je možda bilo boljih, ali nitko ne može reći da nije donio drukčiju igru, potez više, rješenje više, lepršavost i dodatnu ljepotu u rukomet. Dražen Petrović je bio košarkaški Mozart, Ivano Balić je rukometni. Nakon njega bilo nas je strah da novog neće biti kad evo... Imamo Duvnjaka.
Vraća li se Ivano Balić doista u Hrvatsku na poziciju koordinatora reprezentacija?
– Sportaši, na žalost, imaju kratak vijek trajanja. Nitko od nas nije Dorian Gray i ne traje vječno... No ono što su Ivano i ostali veliki sportaši napravili za hrvatski rukomet, ostat će vječno zapisano. Izborniku je bilo teško kada ga je po prvi put trebao izostaviti s popisa, ali voljeli bismo da se vrati po završetku karijere. Na njemu je da odluči kada će doći i hoće li doći. Ima tu još puno detalja, ali naposljetku on je naš i mi smo njegovi. Uvijek će biti mjesta i prostora za njega.
Slavko Goluža izbornik je reprezentacije od 2010. Kako ste zadovoljni njegovim rezultatima?
– Osobno sam vrlo zadovoljan. Vodio je svjetsku selekciju protiv reprezentacije Egipta. On je među najboljim trenerima u svijetu. Bilo je teško preuzeti reprezentaciju nakon velikog Line Červara. Trebalo je jako puno hrabrosti i snage. Slavko Goluža je rođeni pobjednik i svi smo jako zadovoljni onime što je napravio.
Jeste li u savezu ikad razmišljali o povratku Line Červara na mjesto izbornika? Nasmijao se...
– To bi bilo kontradiktorno onome što sam malo prije rekao za Golužu. Červar zna da su mu vrata uvijek otvorena, ali u ovom trenutku i u proteklom razdoblju nismo razmišljali o tome.
Jedina tema koje se još nismo dotakli je sportska politika. Nije baš šećer na kraju, ali uvijek neiscrpna tema na koju predsjednik HRS-a ima puno toga reći.
– Država nema novca da sve financira. Mora se odrediti što je sport, a što rekreacija. Sustav kao što je mađarski ima definirane strateške sportove i sukladno tome uveo je poreznu politiku. Naši strateški sportovi su oni koji mogu dati i društvenu korist npr. rukomet, vaterpolo, kao nekad košarka, i kao što su pojedinci u nogometu i u ostalim sportovima. Postojeći način financiranja daje dojam da nemamo dovoljno, ali uz kvalitetnu preraspodjelu i ono čime se sad raspolaže bilo bi u redu.
Za kraj, Sandi Šola je zaključio:
– Htjeli bismo se kandidirati za organizaciju SP-a 2021. ili 2023. i borit ćemo se bude li za to sluha. Ako to zajednica ne prepozna kao novi vid promocije, nećemo ni mi.
Jel Šola prati nogomet ili je samo propustio zadnje svjetsko prvenstvo ?