Što je nama prvi maj - Hrvatima su draže proslave od prosvjeda

Nepoštovanje radničkih prava, sve dulje a neplaćeno radno vrijeme, bijedne plaće, neisplata plaća... Bili su to razlozi za krvave radničke demonstracije 1886. godine u Chicagu, u spomen kojih se diljem svijeta obilježava Praznik rada. U drugim uvjetima, u drugom vremenu, 124 godine poslije, događaju se slične stvari.

Mnogi rade a plaću ne primaju mjesecima, vojska ih skapava za nehumanu crkavicu po deset sati na dan i u stalnom strahu da im ugovor neće biti produljen, pa onda i lažu inspekciji ako ih o tome pitaju jer važno je pod svaku cijenu zadržati radno mjesto. Da ga dobiju, mnogi već na razgovoru za posao otrpe ponižavajuća pitanja. Drugi pak nisu pritisnuti baš na dnu egzistencijalne ljestvice, ali rade dulje od osam sati na dan ili zbog premalo zaposlenih ne uspijevaju koristiti slobodne dane nakon radnog vikenda i noći, a propadne im nerijetko i koji dan godišnjeg odmora. Premda na papiru kolektivnog ugovora imaju ta i mnoga druga prava, ovakve stvari nitko i ne smatra zakidanjem, štoviše, zbog brzog tempa posla i života o tome najčešće i ne razmišljaju.

Borba u ringu
Očito je, i uz bitan napredak ljudskih i radničkih prava, te uz specifične okolnosti, strukturu rada i trendove te aktualnu krizu, Praznik rada i dalje ima svog smisla, a radnici imaju razloga za organizirani nastup.

– Uvijek postoji razlog za radničku borbu u okviru stalne napetosti između rada i kapitala oko preraspodjele nacionalnog dohotka na profite i dohotke. Prije se radnička borba vodila za civilizacijske vrijednosti, temeljna prava i slobode, a danas se na tim već osiguranim temeljima vodi bitka za poboljšanje života radno ovisnog stanovništva. Rekao bih da se prije vodila borba za pravo radnih ljudi za izlazak na ring, danas se vodi borba u ringu – sažeo je Vilim Ribić, čelnik Nezavisnog sindikata znanosti i visokog obrazovanja te središnjice Matice hrvatskih sindikata.

Nije to samo sindikalni način razmišljanja, kako će olako reći neki. Praznik rada nije nikakav prevladani relikt socijalizma, i to ne dovodi u pitanje nitko tko od rada živi, a to su i radnici, ali i poslodavci, ističe dr. sc. Viktor Gotovac s Katedre za radno i socijalno pravo Zagrebačkog sveučilišta.

– Ako kažu da je to relikt socijalizma, onda su ili iznimno cinični, bezobrazni ili jednostavno budale, bezveznjaci koji su se u posljednjih 10-15 godina našli u poziciji da ih netko sluša, a nisu se našli u poziciji da su to zaslužili svojim radom. Praznik rada obilježava se u cijelom svijetu, pa ako je riječ o reliktu socijalizma, nazovimo zemlju Socijalistička Republika Hrvatska, a Europu Socijalistička Europska Unija – karikira dr. Gotovac.

Da je Praznik rada jedan od važnijih društvenih praznika u sustavima u kojima je rad temeljna vrijednost smatra i čelnik tvrtke koja je recesijske probleme osjetila među prvima, a sada se među prvima uspješno iz njih i “vadi”.

– U Hrvatskoj zakonska regulativa osigurava vrlo visok stupanj radničkih prava, a u praksi se ona, nažalost, u prevelikom broju slučajeva ne poštuje – navodi Vladimir Ferdelji, predsjednik uprave Elektrokontakta. Djelomično je to, kaže, posljedica naše ekonomske situacije, pa čak i povijesnog trenutka u kojem se nalazimo, odnosno nekonzistentnog i neučinkovitog pravnog sustava, a djelomično i posljedica subjektivnih razloga koji leže u pogrešnim svjetonazorima pojedinih poslodavaca.

– Poslodavce koji ne isplaćuju plaće radnicima ili radnike koji i danas tvrde da ih nitko ne može tako malo platiti koliko oni mogu malo raditi, društvo bi moralo pretvoriti u marginalne grupe nevrijedne spomena – ističe Ferdelji i poručuje da onima, pak, koji su potpuno svjesni činjenice da samo zajedništvo ideja kapitala i rada osigurava uspjeh, i koji veći dio svoga života provode na radnim mjestima svrsishodno radeći, valja svaki dan, a ne samo za 1. svibnja – skinuti kapu.

Da su tvorničari iskazali takvo razumijevanje potkraj 19. stoljeća, američki radnici ne bi masovno izašli na ulice. Iako i danas ima zemalja u kojima sindikaliste ubijaju, zatvaraju i proganjaju, a temeljna prava se ne poštuju, glavne težnje su ravnomjerna raspodjela tereta krize, i horizontalno (između sektora) i vertikalno (između rada i kapitala), nabraja V. Ribić. Nezaposlenost je neizbježna odrednica tržišnog i kapitalističkog sustava, ali je danas hrvatsko radničko pitanje kako otvarati radna mjesta i očuvati dostojanstvo nezaposlenih ljudi.

Krv i šoping-centar
– Sindikati imaju još jedan razlog za borbu: kako izboriti slobodu sindikalnog organiziranja u privatnom sektoru u kojem radnike zastrašuju neprosvijećeni privatni vlasnici – ističe Ribić.

Osobni animozitet prema masovkama, dirigiranim povorkama, smiješnim kapama i pregačama, Siniša Kuhar, glavni tajnik Sindikata državnih i lokalnih službenika i namještenika, trudi se potisnuti pred sviješću da je Prvi svibnja prigoda za besplatnu medijsku prime-time promidžbu zajedničkih interesa svih zaposlenih i onih koji to pravo više ne uživaju.

– Na žalost, ove godine Praznik rada zaposleni dočekuju dublje nego ikad podijeljeni na prave radnike i one koji žive na njihovoj grbači, u ozračju u kojem mediji i poslodavci spretno manipuliraju i upravljaju krizom tako da pothranjuju društvene sukobe i strah od neizvjesne budućnosti – jetko je Kuharovo viđenje aktualne situacije, u svjetlu oštrih međusobnih osuda sindikata iz realnog sektora i kolega im iz državnog i javnog sektora. Ide i dalje pa dodaje da je formula “osam sati rada, osam sati odmora i osam sati kulturnog uzdizanja” ustuknula pred 12 ili više sati rada zbog održanja razine potrošnje koja nam je nametnuta kao razlog življenja.

– Nerazumni konzumerizam koji geometrijskom progresijom iscrpljuje prirodne i socijalne resurse sigurno nije nešto čemu treba težiti. Možda ova kriza u svakome od nas otkrije i neke druge razloge zbog kojih treba živjeti, a ne samo one koji nas pretvaraju u stanovnike globalnog šoping-centra – nada se Kuhar.

Sam način obilježavanja pogibije 200 i vješanja petero radnika, što je strašna bilanca američkih prvosvibanjskih akcija, mijenjao se. Veličanje udarničkih radnih pobjeda uz monumentalne priredbe na najvišoj državnoj razini zamijenile su veselice u gradskim parkovima uz lake note s razglasa i besplatni grah.

Žilava tradicija
Sindikalne povorke i prigodni govori samo su uvertira za to cjelodnevno organizirano masovno opuštanje. Istu će sudbinu doživjeti i prigodni subotnji prosvjedi u Zagrebu, Splitu, Osijeku, Rijeci i Puli.

– U Hrvatskoj postoji tradicija proslavnog i opuštajućeg Prvog svibnja, a ne prosvjednog. Tradicija je silno žilava kada se jednom uspostavi – kaže Ribić i primjećuje da bi sindikati Praznik rado pretvorili u prosvjedni, ali to ne prate građani, koji su jednostavno na taj dan u nekom drugom filmu. Kuhar pak taj dan vidi kao sindikalno-pučki igrokaz u kojem građani, a ne samo radnici, mogu izviždati političke strukture i za to biti nagrađeni grahom, koji su ionako platili kroz sindikalnu članarinu, poreze, prireze ili premale plaće.

Da, mnogi će i ove subote otići u Maksimir ili na Marjan zbog besplatnog obroka, a mnogi to neće moći jer će i tog dana raditi. Neki su trgovački lanci, primjerice, najavili da u subotu 1. svibnja rade kao i svakog radnog dana, do 21 sat. Još bi bilo donekle i prihvatljivo kad bi radnicima taj rad adekvatno platili. U suprotnom, oni neće imati baš puno razumijevanja za procvat radničkih prava i vjeru da su ona postala univerzalne vrijednosti čovječanstva, za što su neki poginuli još u pretprošlom stoljeću.