Mjesecima prije napada predstavnici međunarodne zajednice pregovarali su sa Slobodanom Miloševićem u nastojanju da tadašnja Vlada SRJ pristane na povlačenje svojih vojnih postrojbi s Kosova te na dolazak međunarodnih promatrača na to područje i povratak albanskih izbjeglica. Tog se kaotičnog perioda i kako kaže 'faze ludila', koja je prethodila bombardiranju i danas, s odmakom od dva i pol desetljeća, jasno sjeća novinarka Milica Mančić, koja je tada bila na početku svoje karijere.
'Kurčit ćemo se do kraja'
"Već tijekom 1998. vijesti o sukobima policije s 'teroristima iz u-če-ka', kako je državna televizija tada zvala pripadnike Oslobodilačke vojske Kosova (OVK), postajale su sve intenzivnije, te smo 1999. dočekali u atmosferi straha i neizvjesnosti. Tada sam bila mlada novinarka koja se, nakon 'kaljenja' u redakciji kulture, konačno našla tamo gdje je željela - među reporterima iz političke rubrike redakcije nezavisne Novinske agencije Beta. No, iako neiskusna, bilo sam svjesna, a to su i vrapci na grani znali, da je naše srpsko društvo zakoračilo u novu fazu ludila koja se svodila na to da je 'filozofija palanke gotova, te ćemo opet, cijelom svijetu, pokazati srednji prst!'. Ludilo u kom smo tada živjeli možda najbolje oslikava grafit - 'Kurčit ćemo se do kraja', pored kog sam tada često prolazila te mi se urezao u sjećanje“, priča beogradska novinarka.
Prisjeća se i kako su, u to predratno i ratno vrijeme, Srbijom kružile priče o „kraju veka“ i “milenijskom bagu”, očekivala se pomrčina Sunca kakva se “viđa jednom u životu”, uz najave da će životinje usred dana pomisliti da je noć, da će oni koji budu gledali direktno u Sunce oslijepiti te uz panična upozorenja kako djecu treba zatvoriti u kuće.
VEZANI ČLANCI
„U tom su košmaru televizijom i medijima općenito dominirali razni vidovnjaci, crni magovi te okrunjene i neokrunjene 'kraljice svih proroka'. No, ti su proroci uvijek proricali unatrag - mitske su najave svjetskih ratova i važnih bitaka pronalazili u Tarabićima, Nostradamusu i drugim, zagonetnim tekstovima. Strah koji je tada zavladao među ljudima bio je toliko 'gust' da ga se moglo vidjeti posvuda, na svakom koraku“, prisjeća se naša sugovornica. Sa zebnjom je tada pratila vijesti iz svijeta i izjave zapadnih dužnosnika, sve dok jednog dana nije dobila poruku koju je svim zaposlenicima agencije Beta poslao tadašnji direktor, Radomir Diklić.
Oči u oči s ratom
„Bili smo pozvani na sastanak o situaciji u zemlji. Mnogo više nego o Kosovu govorilo se tada o događajima u Parizu, Bruxellesu, New Yourku, Washingtonu. Na tom smo sastanku doznali da je vrlo izvjesno da će nas NATO bombardirati te da su avioni s bombama već spremni za polijetanje iz zračne baze Aviano, za koju sam tih dana prvi put čula. Pred nama je bilo iskustvo rata s najjačim, svjetskim vojnim savezom, a na nama novinarima je bilo da, unatoč svemu, nastavimo raditi svoj posao, profesionalno i odgovorno“ prisjeća se Mančić.
Kap koja je, uoči konačne odluke o bombardiranju, prelila čašu međunarodnoj zajednici bio je masakr u kosovskom mjestu Račku, koji se dogodio 15. siječnja 1999. i u kom je ubijeno 45 kosovskih Albanaca, a među žrtvama su bili i jedna žena, dijete i starac. Na pregovorima o rješenju krize na Kosovu, koji su se u ožujku održali u francuskom dvorcu Rambouilletu, dogovor nije bio postignut. Na posljednjem susretu s američkim diplomatom, Richardom Holbrookeom, Slobodan Milošević nije pristao na sporazum koji je uključivao povlačenje Jugoslavenske vojske s Kosova, razoružanje albanske UČK te raspoređivanje mirovnih snaga NATO-a i vraćanje autonomije Kosovu. Nakon toga, usprkos protivljenju Rusije i Kine te bez pristanka Vijeća sigurnosti UN-a, zemlje članice NATO-saveza donijele su odluku o početku napada na SR Jugoslaviju.
„Uoči napada NATO-a, ali i na sam dan kada je počelo bombardiranje Beograda, gradom je vladala neobična psihoza. U sjećanje su mi se urezali trenuci kada su strani diplomati, koji su živjeli u mom susjedstvu, na svojim veleposlanstvima počeli spuštati zastave te napuštati Beograd i Srbiju. Posljednji je zastavu spustio tadašnji veleposlanik Austrije, Petrič, koji je tek nakon što je počelo bombardiranje otišao iz Srbije“, prisjeća se, četvrt stoljeća nakon NATO-ovog bombardiranja tadašnje SRJ, beogradski novinar, Dejan Branković.
Bombe i krstareće rakete zasule su Beograd
Na meti borbenih zrakoplova, koji su polijetali iz baza u Italiji i na Jadranskom moru, našlo se 20-ak gradova u Srbiji, Vojvodini, na Kosovu i u Crnoj Gori. Čitavu noć, s 24. na 25. ožujka, bombe i krstareće rakete padale su na Beograd. Vlada Slobodana Miloševića taj je potez NATO-a nazvala agresijom, a iste je noći proglasila i ratno stanje.
VEZANI ČLANCI
„Kada je počelo bombardiranje, u inače užurbanom i bučnom Beogradu, zavladala je neobična, 'gromoglasna' tišina. No, nakon prvih nekoliko dana počeli smo se navikavati na sirene za zračnu opasnost, kao i na eksplozije koje su odjekivale gradom te smo nastavili živjeti i raditi. Spavalo se malo, u prosjeku 4 sata dnevno. Danju smo, sa susjedima i vojnicima raspoređenim u blizini, igrali košarku, a noću se, vjerovali ili ne, partijalo. Kako bi se onemogućila opskrba električnom energijom bacali su grafitna vlakna te je grad često ostajao bez struje. Najjače smo osjetili bombe koje su pogodile bolnicu 'Dragiša Mišović', a čitav se grad tresao i od svake bombe koja je pala na brdo Strževica, gdje je bio zapovjedni i radarski centar. Strahovali smo tada da će netko i u susjedstvu postaviti 'lokator' za navođenje raketa“, priča beogradski novinar.
U sveopćem je kaosu, sjeća se, uspio uhvatiti signal HRT-a te je, zahvaljujući tome, znao kada su uzletjeli avioni iz talijanske zračne baze Aviano. U posebnom mu je sjećanju ostao i glas Avrama Izraela, čovjeka koji je svakodnevno najavljivao zračnu opasnost, ali i pjesma 'Daleko', Borisa Novkovića i Kemala Montena koja se, na radiju 'Nostalgija' tada emitirala u pravilnim vremenskim razmacima.
Poginulo je 16 zaposlenika RTS-a
Iako su glavni ciljevi napada bili vojna postrojenja, skladišta oružja i streljiva, u akcijama su teško oštećeni i brojni civilni objekti - škole, bolnice, redakcije medijskih kuća, spomenici kulture, crkve i manastiri, tvornice, a razoren je i most preko Dunava, u Novom Sadu. No, dan koji se novinaru Brankoviću trajno urezao u sjećanje je 23. travnja, kada je raketa NATO-a pogodila zgradu Radio televizije Srbije te je program bilo prekinut na 24 sata.
„Bio je to jedan od najtragičnijih dana u kom je, u trenutku, ugašeno 16 života naših kolega, zaposlenika RTS-a. Kako sam tada radio na Radio Beogradu 202, od tog su se dana i moje poslovne obaveze drastično promijenile. Svi novinari, reporteri i ostali djelatnici medijskih kuća bili su izmješteni na rezervne pozicije s kojih se emitirao program, samo sam ja iz 202-ke, s par ljudi iz osiguranja, ostao na ratnom rasporedu, u samoj zgradi radija te sam preuzeo i posao 'intendanta'“, prisjeća se Branković.
Samo dva tjedna nakon što je bomba pogodila zgradu RTS-a, 7. svibnja 1999. NATO je pogodio i kinesko veleposlanstvo u Beogradu, pri čemu su poginula tri kineska novinara. Na oštru reakciju Pekinga, stigla je isprika iz NATO-a i obrazloženje u kom je navedeno kako veleposlanstvo nije pogođeno namjerno nego greškom, zbog zastarjele karte Beograda.
U noći kada je bombardirana zgrada MUP-a Srbije, u ulici Kneza Miloša, na dežurstvu je bila novinarka Milica Mančić.
„Kako bismo vidjeli gdje je točno bomba pala, kolega i ja smo se popeli na krov zgrade u kojoj je bilo sjedište agencije Beta, nakon čega smo se, nas dvoje dežurnih novinara, žurno uputili na lice mjesta. No, baš kada smo skrenuli kod Londona, u ulici Kneza Miloša, prolazeći pored izloga, između zgrade Beograđanke u Masarykovoj i knjižare Službenog glasnika, zgradu MUP-a je pogodila još jedna raketa 'tomahawk'. Prozori na zgradama i velike staklene plohe izloga rasprsnuli su se i sasuli. Sve što sam u tom trenutku mogla bilo je spustiti se na zemlju i pokriti glavu rukama, kako bih se, koliko toliko, zaštitila od kiše krhotina stakla“, prisjeća se Mančić.
VIDEO Milanović šokirao naciju, Ustavni sud zaprijetio i poništenjem izbora
Ipak i unatoč proživljenom 'staklenom krštenju' , bombi se, kako kaže, nije bojala te niti jednom, za tih 78 dana bombardiranja Beograda, nije sišla u sklonište.
„S bebom i tadašnjim suprugom dane sam provodila u našem stanu na Vračaru, gledajući preko satelita MTV na njemačkom jeziku. Unatoč ratnom stanju, vikendom sam išla na rejv ili na matine u klubu Industrija, jer pripadam generaciji koja je odrasla na glazbi s Akademije, Radija B92 i iz Industrije, generaciji koja je, na slom svih vrijednosti društva, reagirala stvaranjem novog, kulturnog fronta u kom su elektronska glazba i građanski aktivizam išli ruku pod ruku. Za čitavo vrijeme bombardiranja, ulaz u Industriju bio je besplatan, a klub krcat. Na nekrofilnu atmosferu, u kojoj smo tada živjeli, reagirali smo tako da smo glazbom išli ukorak sa svijetom, te je i jedina stvar koja je, tijekom dvadesetih godina u Beogradu napredovala bila upravo klupska scena elektronske glazbe. Kada već nismo mogli bez viza putovati u svijet, u beogradske su klubove mogli dolaziti najbolji svjetski DJ-evi, a mi smo plesali, što u znak otpora, što da zaboravimo sve ono crnilo koje nas je tih 90-ih godina okruživalo i koje je, tog proljeća, 1999. godine, doživjelo svoj vrhunac“, kaže novinarka.
Prestanak opasnosti nakon 78 dana
Tijekom tog najvećeg vojnog sukoba, koji se na prostoru Srbije i Crne Gore dogodio nakon Drugog svjetskog rata, izvedeno je čak 38.000 borbenih akcija. Uoči definitivnog prestanka bombardiranja, 9. lipnja 1999., predstavnici Vojske Jugoslavije i NATO-a potpisali su u Kumanovu Vojno-tehnički sporazum kojim je definirano povlačenje Jugoslavenske vojske i policije s Kosova i Metohije te ulazak međunarodnih, mirovnih vojnih snaga na to područje. Usvajanjem Rezolucije 1244 Vijeća sigurnosti UN-a, 10. lipnja 1999. završena je NATO-operacija bombardiranja SR Jugoslavije.
Prema raznim izvorima broj poginulih varira te se kreće od 1200 do 2500 ljudi, od čega je, prema podacima Human Rights Watcha, između 489 i 528 civilnih žrtava. Prema podacima koje je objavio Fond za humanitarno pravo (FHP) u NATO napadima život su izgubile ukupno 754 osobe, od čega 454 civila i 300 pripadnika oružanih snaga. Procjena štete nastale tijekom bombardiranja također značajno varira - tadašnje su ju srpske vlasti procijenile na oko sto milijardi dolara, dok je grupa ekonomskih stručnjaka G-17 štetu procijenila na oko 30 milijardi dolara.
Nakon što je Srbija u svojem bjesu porušila pola bivše države pobila tisuće i stotine tisoća vi pričate o nekakvom bombardiranju. U toj priestolnici su svi zli planovi skovani kao i u Berlinu a Beograd nije niti u tragovima osjetio posljedice svoga zla....