U političkoj mobilizaciji strah i mržnja uvijek idu zajedno. To su dva lica iste političke taktike, brze masovne mobilizacije, zaobilaženja procedura i institucija predstavničke demokracije i kreiranja javne podrške autoritarnoj pa čak i diktatorskoj vlasti. Kad su ljudi prestrašeni vrlo je lako uprijeti prstom u neku manjinu i reći – oni su krivi; oni su ti koji nas ugrožavaju; ako se njih riješimo sve će opet biti u redu.
Svaka manjina može poslužiti: nacionalna, seksualna, rasna, politička, regionalna, dobna ili izbjeglička. Stvaranje atmosfere straha gotovo u stopu slijedi mržnja, kolektivna emocija jednakog homogenizirajućeg učinka, ali mnogo snažnije destruktivne energije. Spretni populistički vođe stoljećima koriste tu taktiku kako bi mobilizirali podršku za svoje diktature.
U vrijeme povećane nesigurnosti strah za vlastiti život, vlastitu budućnost, vlasništvo, obitelj, postaju najvažnija briga za većinu ljudi. U takvim okolnostima prva žrtva je sloboda. Druga – demokracija. Kao što je netko komentirao nakon što je krajem ožujka mađarski Parlament izglasao zakon kojim Viktoru Orbanu daje pravo da vlada pomoću uredbi, zaobilazeći Parlament i to bez vremenskog ograničenja – prva demokracija je pala kao žrtva corona virusa.
Međutim, cijeli proces je započeo mnogo ranije. Covid-19 je samo najnovija od četiri velike krize koje su zadesile svijet u posljednjih nešto više od deset godina. Svima im je bio zajednički strah, mržnja i masovna mobilizacija.
1. Prva je bila financijska kriza 2008. Ona je donijela skupe i komplicirane mehanizme spašavanja banaka i štednju i rezanje javne potrošnje za srednju klasu i siromašne. Ta kriza nije iskorištena kako bi se svijet i pojedina društva suočili s tempiranom bombom nejednakosti. Štoviše, nije uspjela potaknuti svijet da se uhvati u koštac ni sa stvarnim siromaštvom, kako globalno tako i unutar pojedinih država. Teza da je preživljavanje i dobrobit ljudi svrha svake ekonomije (Mazzucato), ostala je zakopana u akademskim raspravama, daleko od praktičnih mjera koje su donosile pojedine vlade. Čak i ako prihvatimo da u današnje vrijeme ljudi žive bolje nego bilo koja prethodna generacija, standard ove generacije ne raste, već stagnira ili čak pada. Financijska kriza je u Europi proizvela nesigurnost i strah, a ubrzo nakon toga svi su počeli mrziti Grčku. Zemljama Južne Europe čak je nadjenuta pogrdna kratica PIGS (Portugal, Italija, Grčka, Španjolska). Tako su oni koji su najviše stradali u ovoj krizi proglašeni krivima za opću nesreću.
2. Druga je bila izbjeglička i migrantska kriza 2015. Ona je bila rezultat ratova u Iraku i Siriji i “povijesnog nesporazuma” između Europe i Turske. Proizvela je strah, nakon kojeg je vrlo brzo uslijedila mržnja prema izbjeglicama i migrantima. Populisti su gotovo momentalno prepoznali priliku koju im je ova kriza otvorila da učine javno i politički prihvatljivim šovinizam, rasizam i bigotnost. Nije bilo teško uvjeriti domaće stanovništvo mnogih europskih država da žrtvuje malo slobode u zamjenu za zaštitu od “muslimanskih hordi” koje su nadirale na njihovim granicama.
3. Treća je populistička kriza iz 2016. Iako su Europa i svijet imali svoje populiste i prije 2016. od kojih su neki povremeno bili i na vlasti, ova kriza je u punom smislu riječi nastupila tek izborom Donalda Trumpa za američkog predsjednika. Cijeli dotadašnji vrijednosni sustav je okrenut naopačke. Alternativne činjenice, tj. ne govorenje istine, tj. laganje postalo je prihvatljivo. To je postao novi standard, nova normalnost. Napadanje manjina od strane vodećih političara postalo je redovna pojava. Mržnja i podjarivanje mržnje postali su standardni instrumenti politike. Najčešće je ta mržnja podjarivana protiv “elite”. Malo detaljniji uvid pokazuje da od samog početka ta “mrska elita’ nije bila ni financijska elita, ni elita moći, ni vojna elita, ni estradna elita. Ta napadana elita je uvijek i jedino bila elita znanja
i stručnosti. Stručnost, odnosno stav da je za dobro obavljanje bilo kojeg posla potrebna određena količina znanja, to je pravi, istinski neprijatelj populizma. Tako je populizam, uz mržnju prema manjinama, mobilizirao i mržnju prema znanju i stručnosti. Zamotavši to u jezik antielitizma, populisti su dobili podršku upravo onih ljudi koji će postati najveće žrtve njihovih politika.
4. Četvrta je kriza Covid-19 pandemije. Ova kriza je proizvela planetarni strah i visoku razinu neizvjesnosti. U staroj, teško održavanoj ravnoteži između slobode i sigurnosti, odjednom je snažno prevagnula sigurnost. Istovremeno, i društva i institucije dočekali su ovu katastrofu već načeti prethodnim krizama. Vrijednosti i standardi slobode i liberalne demokracije bili su pod kontinuiranim napadom i revizijom već više od desetljeća. Posao “Corona diktatora” bio je relativno jednostavan. Jedino je bilo važno da u svojoj transformaciji iz “neliberalnih demokrata” u “corona diktatore” budu brzi i efikasni. Na početku su pokušali pronaći nekoga koga treba okriviti i mrziti: coronu su nazivali “Kineskim virusom”, poticali su ljude da se međusobno potkazuju i prijavljuju u vrijeme karantene, krivili su Talijane, Europsku uniju. Ali pandemija se širi prebrzo i nikoga ne štedi, tako da oni koji su jučer upirali prstom u druge, već sljedeći dan sami postaju središtem širenja zaraze. Populistički trikovi postaju beskorisni i iritantni, a često i smrtonosni. U općoj opasnosti znanje i stručnost su jedino što nas može spasiti. Odjednom ljudi žele vođe koji znaju voditi, upravljače krizom koji znaju upravljati krizama, liječnike koji znaju liječiti i upravljati pandemijom, znanstvenike koji će pronaći cjepivo, novinare koji će ih istinito i pravodobno informirati. Istina i stručnost postali su ključni za preživljavanje. Zato populisti / neliberalni demokrati / corona diktatori moraju djelovati brzo.
Poruka koju sada šalju svojim građanima je: za vaše vlastito dobro treba vam čvrsta ruka! S mnogih strana se čuje kako se u ovoj situaciji ne treba zamarati i odugovlačiti rješenja s demokratskom procedurom, ili kako je opravdano smanjiti pa i ukinuti slobode ako će to spasiti i jedan ljudski život. Takvi i slični trikovi se koriste kako bi se suspendirale već i onako oslabljene liberalne demokracije. Ljudi to prihvaćaju uglavnom zato što su prestrašeni i zbunjeni, a i zato što su neke od tih mjera potrebne i opravdane u vrijeme ekstremne krize. No te se mjere počinju uvoditi bez jasnog vremenskog roka kada će se ukinuti ili barem revidirati, bez parlamentarnog nadzora i bez jasnog stava kome odgovaraju oni koji provode privremene mjere. Kao i poskupljenja u dućanima koja u pravilu rezultiraju tzv. ljepljivim cijenama – cijenama koje se dižu kad sirovine poskupljuju, ali se više ne spuštaju kad sirovine pojeftine, neke i nešto od tih privremenih mjera se vrlo lako može pretvoriti u trajno stanje, u novu normalnost nakon što kriza završi i corone više ne bude. A što se mržnje tiče, građani mogu sada mrziti jedni druge: one koji izlaze na ulicu, one koji ne nose maske, one koji kupuju previše toalet papira, one koji “uzurpiraju” respiratore, one koji su stari, one koji hoće demokratsku proceduru sada kada su životi u pitanju!
Video: Split: Don Josip Delaš izvrijeđao novinare ispred crkve
Strahuje Vesna da ce njezina umjetna ideologija biti pometena s povijesne scène. Liberalizam nije nista prirodjeno pa tako ni trajni, grubi karakter surove stvarnosti cini svoje i opet ce desnica preuzeti stvari u svoje ruke kao i uvijek kada zaskripi.