Što može hrvatski čovjek na europski Veliki petak? Vjerovati u Uskrs!

Š to može hrvatski čovjek/ na Evropski Veliki Petak – pita se Miroslav Krleža u poznatoj pjesmi. Mnogi će se danas, na Veliki petak, sjetiti tih stihova, a ja sam se dosjetio preinačiti kraj Krležine pjesme i umjesto - “Al Ništa! Sviće. Internacionala” napisati – “Al ništa. Sviće. Uskrs.” Uskrs je kršćanska “internacionala”, kršćanski spas, najveći vjerski blagdan.

Možda neki misle kako se pridjevanjem “najvećeg” Uskrsu čini nepravda Božiću, ali Krist nije spasitelj postao rođenjem nego uskrsnućem, pobjedom nad smrću bez koje bi pobjede i ljudski život i povijest bili besmisleni. Kad bi smrt bila kraj, uzaludne bi bile sve moralne težnje čovječanstva, a povijest bi bila povijest groblja. Prema velikom ruskom filozofu Solovjovu, kojeg je sudbina bila vezala i za Hrvatsku i njezine velikane, samo se vjerom u uskrsnuće možemo usprotiviti pesimizmu i nadjačati ga, a ovozemaljski život samo je put u vječnost. Tom veličinom vjere nadvladava se i ljudski egoizam. Po Solovjovu, laž i zlo egoizma nisu u tome što čovjek sebe precjenjuje, što sebi pridaje apsolutni značaj i najvišu vrijednost, što teži savršenstvu, apsolutnoj istini, jer na to ima pravo.

Tko to sebi ne priznaje, nema vjere u sebe, pa ne može imati ni u što drugo. Zlo i laž egoizma je kad, pripisujući ga sebi, čovjek najveće značenje osporava drugima te ih stavlja na marginu svojeg postojanja. Isto tako, zlo i laž nedostatka vjere u uskrsnuće osporavaju bilo kakav smisao ljudske egzistencije. I kako je netko napisao, sve patnje, boli, tjeskobe i križevi u našem životu - naš Veliki petak - imaju smisla ako postoji uskrsnuće od mrtvih. Dok sam bio dijete, intenzivno sam, kao i drugi, doživljavao onu sjenu koja bi padala na selo na Veliki petak, onaj muk kakvog nije bilo u drugim danima, muk kakav nas, uostalom obuzima kad nekoga pratimo u grob.

Cijeli kršćanski svijet danas prati Isusov mučenički put u grob, kojemu je, u raspoloženju i osjećajima ljudi, Uskrs najveći kontrast. Uz druge velike vjerske blagdane, Uskrs je posebno nesretnima činio komuniste, i možda nije bilo niti jednoga koji potajice nije zavidio radosti s kojom su Uskrs dočekivali vjernici. A i danas se vjernicima zavidi, pa čak i gdješto u crkvenoj hijerarhiji, na radosti koja se iskazuje skupocjenim darovima, pripremanjem najraskošnijih jela i drugom potrošnjom i “razbacivanjem” obiljem. No pitam se kad će se običan svijet veseliti, ne misliti na svoju oskudicu i ne obuzdavati se ako ne na Uskrs!? Jednom sam napisao kako Bog ljudima u danima kad ga najviše slave dopušta da na njega zaborave i prepuste se sebi i svojim užicima. A s tim slavljem, s tim radovanjem i užicima u ljude ulazi dobrota i u njima potiskuje sve mržnje, ljubomore, osjećaje manje vrijednosti, bahatosti i egoizma o kojem piše Solovjov.

Na Uskrs kao da u normalnim sredinama i nema bogatih i siromašnih, licemjerno čašćenih i zlurado poniženih, nestaje razlike i u obiteljima između djece i roditelja, muškaraca i žena - svi postajemo isti, veseli sluge i povlaštenici svoje vjere. Uskrsu se i udvaramo – uređuju se kuće, dvorišta i ljudi, nosi se najbolja i najljepša odjeća, kitimo se, peru se automobili... U nas ulazi Svevišnji pa smo opušteni i bezbrižni, nama, našim postupcima i raspoloženjem upravlja nešto više i jače od nas, oslobađamo se tjeskoba, crnih misli i nakana. Uskrsavamo. A Uskrs, kao i Božić, u nama traje i poslije blagdana, on je najjači naglasak naše još jedne godine života bez kojeg bi nam godina bila prazna. Zapravo, vjernici i žive od blagdana do blagdana, od nedjelje do nedjelje, od Božića do Božića, od Uskrsa do Uskrsa, od Velike Gospe do Velike Gospe.

U nas svako selo ima svoga sveca, pa i živi od sveca do sveca s kojim ga susjedi poistovjećuju. Ali Uskrs, kao ni Božić, ne pripadaju nijednom selu, oni su opći sveci koji nas povezuju s cijelim kršćanskim svijetom. Tako smo ovih dana, na Veliki petak i Uskrs, jedno i s Bogom i svekolikom kršćanskom braćom kojoj uskrsnuće daje životni smisao i nadu u spas. Stoga treba živjeti tako da iza sebe ne ostavljamo pustoš te da postojimo i poslije zemaljskih nas. Jezivo je i pomisliti na život bez uskrsnuća, bez svrhe, na život kojem bi i čovjeku i Kristu Veliki petak bio kraj.