Sve države članice koje su ušle u EU u dva vala proširenja 2004. i 2007. suočile su se s velikim izazovima u sektoru zaštite okoliša. Glavni razlozi su širina okolišnog zakonodavstva koje je potrebno primijeniti u praksi, te značajna financijska sredstva neophodna za izgradnju infrastrukture vodnog gospodarstva i gospodarenje otpadom kako bi se postigli opći ciljevi EU politika zaštite okoliša koji uključuju sprečavanje zagađenja svih sastavnica okoliša, zaštitu prirodnih dobara i razvoj održive ekonomije.
EU u suradnji sa državama članicama veliki dio instrumenata svoje kohezijske politike (Kohezijski fond/CF i Europski fond za regionalni razvoj/ERDF) usmjerava upravo za projekte zaštite voda i uspostavu novih vodoopskrbnih mreža, za izgradnju pročiščivaća otpadnih voda, kao i za uspostavu integriranog sustava gospodarenja otpadom kroz zatvaranje divljih odlagališta, izgradnju postrojenja za obradu i oporabu otpada, izgradnju reciklažnih dvorišta i poticanje mjera smanjivanja i izbjegavanja nastanka otpada. Ovisno o potrebama zemlje, dodatna sredstva se izdvajaju za projekte zaštite zraka, ublažavanje klimatskih promjena i energetsku učinkovitost. Države članice izrađuju različite razvojne dokumente koji služe za povlačenje EU sredstava (npr. nacionalni strateški razvojni planovi, operativni programi zaštite okoliša), odnosno za definiranje sektorskih potreba kroz pripremu nacionalnih strategija zaštite okoliša, nacionalnih planova gospodarenja otpadom i planova upravljanja vodama. Europska komisija (EK), tj. Opća uprava za regionalnu politiku - DG REGIO periodično ocjenjuje postignića kohezijske politike kako bi utvrdila napredak po okolišnim Direktivama, te kako bi postojeća iskustva ugradila u nove programe i projekte. Monitoring uključuje analizu različitih indikatora kao npr. % stanovništva priključen na pročišćavanje otpadnih voda, % kućanstava pokriven komunalnim uslugama, količine sakupljenog i obrađenog otpada, itd. S ukupnim proračunom od 347 milijardi € u razdoblju 2007-13., kohezijska politika EU je najizdašniji financijski instrument za podršku investicija, rasta i razvoja, kojoj je cilj smanjivanje ekonomskih i socijalnih razlika između država članica i između 271 europske regije.
Prema podacima Opće uprave za okoliš EK, oko 104 milijarde € kohezijske politike alocirane su za različite direktne i indirektne okolišne aktivnosti kao gospodarenje komunalnim i industrijskim otpadom, vodama, zaštitu zraka i prirode, bioraznolikost, rehabilitaciju industrijskih postrojenja i zagađenih područja, te prevenciju rizika (44 milijarde), dok je 60 milijardi namijenjeno zelenom transportu, održivoj energiji i urbanom razvoju. Utjecaj okolišnih investicija može biti direktan (utjecaj na zapošljavanje i BDP), odnosno indirektan kroz utjecaj na zdravlje i porast vrijednosti resursa kao generatora razvoja. Iako je na početku sedmogodišnjeg financijskog razdoblja 2007-13. EK procijenila da se kroz okolišne programe država članica financiranih kroz CF i strukturne fondove može kreirati oko 290.000 radnih mjesta, sa potencijalom rasta BDP-a država članica od 1-2%, svjedočimo višegodišnjoj ekonomskoj krizi koja će u konačnici imati utjecaja na uspješnost provedbe regionalne i kohezijske politike (modificiranje EU programa, promjena prioriteta, prebacivanje EU sredstava na mjere zapošljavanja, izmjene u procedurama EU projekata, itd.). Stoga EK radi na nizu mjera kako bi se olakšala provedba programa u razdoblju 2014-2020.
Ako se pogledaju učinci kohezijske politike u dvije nove države članice, Sloveniji i Slovačkoj, vidljivo je da EU snažno podupire jačanje okolišne infrastrukture kako bi se podigla kvaliteta života i zdravlje stanovnika regija koje zaostaju u razvoju, kako bi se očuvali prirodni resursi i kako bi se doprinijelo ciljevima održive Europe. U periodu 2000-06. u Sloveniji je sufinancirano ukupno 16 projekata zaštite okoliša u okviru kohezijske politike (uključujući i pretpristupne fondove). Kohezijski fond je podržao izgradnju 167 km vodoopskrbne mreže koja je osigurala kvalitetniju vodu za 144.000 stanovnika, a također su izgrađena tri nova regionalna centra za gospodarenje otpadom sa modernom infrastrukturom za sakupljanje i obradu otpada koja pokrivaju ukupno 445.000 stanovnika. U periodu 2007-13. EU Sloveniji je bilo odobreno više od 4 milijarde € sredstava kohezijske politike, pri čemu se zaštita okoliša fokusirala na razvoj vodnog gospodarstva i gospodarenje otpadom (oko 700 M € namijenjeno je ispunjavanju ciljeva okolišne strategije), dok je manji dio alociran za ublažavanje klimatskih promjena i energetsku učinkovitost. Jedan od najvećih slovenskih projekata je modernizacija Regionalnog centra za gospodarenje otpadom u Ljubljani (ukupna investicija 143 M €, EU sufinanciranje 77.5 M €) kojem je cilj uspostaviti integrirani sustav gospodarenja otpadom za 414.000 stanovnika, poboljšati obradu otpada i smanjiti količine otpada na odlagalištu. Nova postrojenja će omogućiti obradu čak 79% sakupljenog otpada (na odlagalištu će završiti inertan materijal), postotak recikliranog otpada će porasti na 56%, a smanjeni volumen biorazgradivog otpada na odlagalištu će doprinijeti smanjivanju emisija stakleničkih plinova. Za proizvodnju energije će se koristiti bioplin sakupljen sa odlagališta i u procesu obrade otpada. Direktne okolišne koristi projekta regionalnog centra su sprečavanje zagađenja tla i podzemnih voda, uz korištenje plina kao zamjenskog goriva.
Slovačka je postala članica EU 2004. kada je počela koristiti sredstva fondova kohezijske politike. Jedan od glavnih ciljeva nacionalne strategije razvoja odnosio se na smanjivanje regionalnih razlika u infrastrukturi, pa je do 2006. kroz predpristupne fondove sufinancirano nekoliko desetaka projekata izgradnje novih mreža vodoopskrbe i odvodnje, sagrađeno je ili modernizirano 60 postrojenja za odvajanje i oporabu otpada, te je podržano 230 mjera zaštite zraka. Tijekom EU programskog razdoblja 2007-13.,Slovačka je alocirala oko 3.8 milijardi € za očuvanje kvalitete i racionalno korištenje voda, zaštitu od poplava, gospodarenje otpadom, zaštitu prirode, prevenciju industrijskih rizika, podršku obnovljivim izvorima energije, te za sprečavanje posljedica klimatskih promjena. Vodnom gospodarstvu je bila namijenjena oko 1 milijarda € s ciljem da se 81% stanovništva spoji na sustave pročišćavanja otpadnih voda, odnosno da se ukupno 91% stanovništva spoji na sustave javne vodoopskrbe. Primjer slovačkog infrastrukturnog projekta je izgradnja postrojenja za pročišćavanje otpadnih voda u Myjavi (ukupna investicija 1.7 M €, EU sufinanciranje 1.3 M €) koji će doprinijeti ispunjavanju EU okolišnih standarda prema Okvirnoj direktivi o vodama, zaštiti kvalitete vode, povećanju efikasnosti tretmana otpadnih voda i očuvanju vegetacije.
EU projekte je moguće razmatrati kroz niz indikatora, odnosno kroz direktnu i indirektnu korist (obično se razrađuje u okviru cost-benefit analize koju je potrebno provesti za sve infrastrukturne projekte vrijednosti veće od 25-50 M €). Direktna korist se iskazuje kroz različite fizičke pokazatelje kao npr. broj izgrađenih postrojenja, broj zatvorenih i saniranih komunalnih odlagališta, % recikliranog otpada, količine otpada na odlagalištu i količine spaljenog otpada. Indirektna korist se može iskazati kroz kvantifikaciju vrijednosti nekretnina u blizini postrojenja, kroz analizu utjecaja na zdravlje, te emisije stakleničkih plinova. Osim evaluacije kohezijske politike u cjelini (na nivou države), EK razmatra i utjecaj EU programa na pojedine statističke regije (EU klasifikacija ovisi o stupnju razvijenosti regija i broju stanovnika). Tako studija slučaja evaluacije programa kohezijske politike 2000-06. sufinancirane kroz ERDF u Istočnoj Slovačkoj pokazuje povećani % populacije spojene na vodoopskrbu (sa 82% u 2000. na 86.6% u 2007.), povećano generiranje otpada (309 kg/st u 2007. zbog povećane potrošnje i nedovoljnog ulaganja u edukaciju stanovništva o gospodarenju otpadom), te nisku razinu recikliranja (među najnižim stopama recikliranja PET ambalaže u EU zbog nedostatka postrojenja). Opći cilj slovačke strategije ulaganja u zaštitu okoliša je ispunjavanje normi iz okolišnih Direktiva EU, odnosno osiguranje pristupa stanovništva osnovnoj infrastrukturi i komunalnim uslugama kako bi se povećao životni standard. Ako se pogledaju učinci projekata zaštite okoliša na širi regionalni razvoj, navedena studija nije utvrdila direktnu vezu koja bi ukazivala na jači ekonomski rast Istočne Slovačke. Zabilježeni su mali učinci zapošljavanja u operativnom vođenju infrastrukturnih projekata zaštite okoliša, no nije došlo do privlačenja ostalih investicija.
Hrvatska se kao buduća članica EU također suočava sa financijskim, administrativnim i tehničkim izazovima pristupanja kroz jačanje sektora zaštite okoliša i izgradnju potrebne infrastrukture. EU je kroz pretpristupne programe ISPA/IPA osigurala oko 130 M € bespovratne pomoći za velike projekte zaštite okoliša, a od dana pristupanja do kraja 2013. RH je na raspolaganju dodatnih 140 M €. Do sada su iz pretpristupnih programa ISPA/IPA sufinancirani projekti vodoopskrbe, odvodnje i pročišćavanja otpadnih voda u Karlovcu (projekt završen 2012), Kninu, Drnišu i Slavonskom Brodu. Također su sufinancirani projekti izgradnje županijskih centara za gospodarenje otpadom u Šibeniku, Rijeci i Puli. Zasigurno je da će svaka mjera doprinijeti većoj pokrivenosti stanovništva sa kvalitetnim komunalnim uslugama, dok će javne kompanije raspolagati sa modernom infrastrukturom i opremom koja je neophodna za učinkovito vođenje postrojenja. „Operativni program Okoliš“ predstavlja ključni programski dokument RH za apsorbiranje sredstava iz EU fondova kako bi se ostvarili ciljevi kohezijske politike. Program će sufinancirati tri prioritetne osi: intervencije u gospodarenju otpadom, vodno gospodarstvo i tehničku pomoć nadležnim institucijama. Indikativna lista projekata Ministarstva zaštite okoliša sadrži 10 novih županijskih ili regionalnih centara za gospodarenje otpadom, 145 projekata sanacije odlagališta komunalnog otpada, te sanaciju divljih odlagališta (oko 1800 lokacija). Očekivani učinci velikih projekata će se razraditi kroz cost-benefit analizu koja je sastavni dio projektne dokumentacije, no stvarni učinci će se moći analizirati tek nakon provedene evaluacije završenih projekata.