Posljednjih godina početak korizme sveo se na banalno nabrajanje, više ili manje javno poznatih osoba, o odricanju od čokolade, kave ili cigareta, tijekom toga razdoblja, što opasno prijeti posvjetovljenju i desakralizaciji korizme, s čime su suglasni i teolozi i sociolozi i psihijatri.
Kršćanska dužnost
– S obzirom na smisao korizme, to nije odricanje zbog besmisla, nego naprosto ispunjavanje osnovne kršćanske dužnosti, a to je milosrđe zbog nekoga i nečijeg dobra. Ako se odričemo nečega isključivo zbog toga da bismo smršavjeli i zdravije živjeli, što nije loše samo po sebi, to nije smisao korizme – kaže sociolog dr. Renato Matić, objašnjavajući kako korizmeno vrijeme počinje upravo kada svećenik posipa pepelom i kaže “obrati se”.
– Korizma je vrijeme u kojem se vjernik ne distancira od života, nego mu više ulazi pod kožu s jedne druge, one duhovne strane. Zato će korizma biti povlašteno mjesto duhovne sabranosti u smislu poniranja u svijet razloga, svijet odnosa prema vječnom, u svijet Božjeg smisla i promisla, konačno u svijet koji se gradi na sveprisutnoj Božjoj Providnosti. Uzor takvu stavu nije nitko drugi do Isus sam – Isus u pustoši pustinje, pred iskušenjem i Božjom šutnjom, pred zavodničkim napastovanjem – no ipak onaj Isus koji je stamen u vjernosti toj božanskoj šutnji koja se mora moći izdržati da bi se primio blagoslov i pobjeda – kaže teolog i publicist Anton Šuljić, dodajući da “tko je samo pokušao ići tim, često strmim i hrapavim, putem zna da duhovna sabranost zahtijeva napor kao rijetko što”.
– To ne znači da dotad nismo vjerovali, no sad je to poseban poziv, odricanje za dobro drugoga, suživljavanje s našim svakodnevnim kršćanstvom. Jer drukčije nije moguće. A taj hod kroz korizmu završava tako da osjećamo i suosjećamo sa smislom Kristove žrtve, znajući da ona nije besmislena. Svaka žrtva ima smisao. Posebno ako znamo taj smisao prikazati kroz neku patnju koju prolazimo a nije nam jasno zašto se ona događa i ako je pridružimo Kristovoj žrtvi. Ako to nismo u stanju, onda nam je potrebno podsjećanje da kroz samosvjesnu i izabranu žrtvu, kroz odricanje, ostvarujemo “kapital” koji ne možemo ostvariti u svakodnevnom životu. I to nas međusobno povezuje – tumači Matić smisao odricanja i žrtve.
– Ona traži opredjeljenje i izdržavanje baš tamo gdje smo najtanji i najosjetljiviji – na razmeđu naravi i ljudskoga duha. Zato korizma nije neki konfekcijski ili gastronomski popravak forme, nego je istinski iskorak prema razlozima duha, i to duha koji se propinje kroz gudure i pustinjska iskušenja koja nas troše i razapinju. Svjesno ulaženje u taj duhovni projekt podrazumijeva opredijeljenost za Isusov program kao i za njegov lijek. Onaj tko je spreman na takvo odricanje, poput koptskih mučenika u Libiji koji su bili spremni i umrijeti a ne posustati u svojoj vjeri u Krista, taj bi još nešto mogao govoriti o korizmi kao procesu čišćenja i rasta za nebo. Inače se puno toga svede na površnost. Baš na mjestu te površnosti i na profiterstvu u religioznom valja govoriti o nužnosti obraćenja. Tko istinski živi svoju vjeru zna da obraćenje nije jeftina fraza, već okretanje lica, nade, svijesti i života prema onome Kristu koji je pobijedio pustinju i posrnuo na Kalvariji kako bi se mogla proći vlastita pustinja, vlastita kalvarija da bi se moglo doživjeti i vlastito vazmeno jutro. To je taj obraćenički aksiom koji bismo rado zamijenili za nešto manje zahtjevno i radikalno pa onda to često i činimo kiteći se sofizmima i ‘naukovanjem’ – tumači vlč. Šuljić, naglašavajući kako je “korizma prilika da se opredijelimo za duhovni program koji uključuje posvećenost molitvi i činjenju djela ljubavi, ali i pokori”.
– Pokora u sebi krije osloboditeljsku radost i snagu. Ona čovjeka stavlja pred odluku, postavlja ga dapače u pitanje i izvlači iz njega rezerve volje da izdrži tjelesnu i osjetilnu oskudicu kako bi zadobio duhovno obilje – duhovno bogatstvo. Nemoguće je da bi istinska pokora čovjeka učinila agresivnim, šturim ili kivnim. Pokora nas oslobađa za razloge božanskih vrijednosti i božanskoga smisla – kaže Šuljić.
Traže pozornost medija
– Kao vjernik nikada ne govorim o tome čega se mislim odreći. Kod nas se radi o folkloru i to čine ljudi koji često nemaju nikakve veze s korizmom i prakticiranjem vjere. Pa pričaju da će se odreći kolača, čokolade ili nečeg drugog, samo kako bi dospjeli u medije. Ako će se nečega odreći, onda neka šute. No, nekoj je starletici stalo da priča o tome samo kako bi dobila medijski prostor. O žrtvi i sličnim stvarima, onome što će se dati nekome drugome, naprosto se ne govori, tj. ne pita desnica što radi ljevica – kaže psihijatar dr. Vlado Jukić.
– Odricanje zbog zdravlja nikad nije loše, ali ne treba pretjerivati. No, to nije kršćanstvo i smisao korizme. To vjernicima moraju rastumačiti oni koji su za to zaduženi. I to u propovijedima koje su ispunjene samo evanđeljem, a ne politizacijom i idolopokloniziranjem. Samo ljubavlju prema Bogu i bližnjemu. Stvarnost je, naime, toliko komplicirana da kršćanima treba stalna, istinska, proročka prisutnost onih koji su za to zaduženi – kaže Renato Matić.
>> Mnogi se za korizmu odriču pušenja. A čega ćete se vi odreći?
Svako odricanje je dobro ako je iz srca i ako je zbog Boga. Gospođa Mirjana Krizmanić je novinarki Večernjeg, Dijani Jurasić izjavila da nije vjernica i da se odrekla Boga. Zato me čudi da novinari traže njezino mišljenje o korizmi i odricanjima u korizmi. Mislim da pitanja treba postavljati samo vjernicima jer je i tema vjerskog karaktera. Korizma je, budimo ozbiljniji.