Što smrt Irineja znači za katolike? Papi su sada vrata širom otvorena za dolazak u Srbiju

„Sada su papi otvorena vrata u Srbiju“, bio jedan od neformalnih komentara na vijest o smrti patrijarha Srpske pravoslavne crkve Irineja, koji smo mogli čuti u katoličkim krugovima u Zagrebu, a koji se nije toliko odnosio na samu osobu Irineja (Miroslava Gavrilovića, kako mu je bilo građansko ime), koliko na politiku vrha Srpske pravoslavne crkve, koju su kreirali i personalizirali upravo on i mitropolit crnogorski Amfilohije, koji je prošloga mjeseca preminuo od koronavirusa, a na njegovu se sprovodu zarazio i patrijarh Irinej. Politika dvojca Irinej – Amfilohije i radikalnog krila SPC-a svih je deset godina njegova vođenja Srpske pravoslavne crkve bila antikatolička, antipapinska i antihrvatska pa i antimuslimanska.

Blokirao kanonizaciju Stepinca

Patrijarh Irinej Hrvatima ostat će ponajviše u pamćenju zbog blokiranja procesa kanonizacije blaženog kardinala Alojzija Stepinca. Napisavši, naime, dva pisma papi Franji o kardinalu Stepincu kao „ustaškom vikaru“, što je tipična slika Stepinca u srbijanskoj politici, crkvi i medijima, papa je odlučio prolongirati dovršetak kanonizacije. Formirao je mješovito katoličko-pravoslavnu komisiju, u kojoj SPC i srpski povjesničari nisu uspjeli dokazati svoje teze o Stepincu kao zločincu. No niti tome usprkos, Stepinčeva kanonizacija nije dovršena. Vjeruje se da papa Franjo brojnim ustupcima pravoslavnoj strani želi uspostaviti dobre odnose s Moskvom, ali i sa samim Beogradom.

Hrvatski biskupi u više su navrata upozoravali Vatikan da SPC nije iskren u tim razgovorima i da upravo patrijarh Irinej neprestano optužuje i hrvatske biskupe i političke vlasti u Hrvatskoj za progon Srba te da zastupa tezu da je Srbija ondje gdje živi makar i jedan Srbin. Prije točno tri godine, biskupi su sa svoga jesenskog zasjedanja morali reagirati na Irinejeve riječi pri ustoličenju novog dalmatinskog episkopa Nikodima. Naime, patrijarh Irinej u svome je govoru rekao kako „mržnja nije prestala“ i „osvete se pripremaju i nagovještavaju“.

– Bože budi sa mnom pa da se one nikada ne realiziraju. Vi živite ovdje kao maleno stado u jednoj nama bliskoj državi s braćom katolicima od kojih očekujemo, prije svega od predstavnika Crkve, da čujemo riječi evanđeoske, riječi mira i ljubavi. Da čujemo riječ da smo prije svega kršćani i kao takvi jedni prema drugima pokažemo ljubav i uvažavanje, to je prvi korak, jer Gospod traži od nas i braće katolika i svih onih koji pripadaju nekoj vjeri da ljubimo jedni druge, jer svi nosimo lik božji u sebi i u svakom od nas bez obzira na podrijetlo i boju kože je prisutan Gospodin – rekao je tada Irinej, na što su reagirali hrvatski biskupi rekavši kako se radi o neprimjerenom i neutemeljenom prozivanju, u kojem oni sami sebe ne prepoznaju. Nikada nisu iz Beograda dobili odgovor na svoje pismo.

Ono što je zanimljivo u aktualnim katoličko-pravoslavnim odnosima činjenica je da su odnosi na relaciji Beograd – Zagreb vrlo turbulentni, dok se unutar Hrvatske, u odnosima lokalnih episkopa SPC i biskupa izgrađuju u sve bolje i kvalitetnije. U čemu prednjače biskup požeški mons. Antun Škvorčević i episkop pakrački Jovan (Ćulibrk). Novi je duh u odnose između pravoslavaca i katolika u Hrvatskoj, prije svega, došao s imenovanjima novih pravoslavnih episkopa. Započelo je sve s dolaskom mitropolita Porfirija u Zagreb, a nastavilo se s imenovanjem spomenutog episkopa Jovana u Pakrac te najmlađeg episkopa Nikodima u Šibenik. Očigledno je da su novi episkopi sa sobom donijeli sasvim novi pogled i na odnose s Katoličkom crkvom, ali i hrvatskom politikom, društvom i javnosti.

Odlaskom patrijarha Irineja na čelo SPC-a doći će neki od postojećih episkopa i mitropolita. No prije toga, Ustavom Srpske pravoslavne crkve regulirano je da „kad se uprazni patrijaršijsko prijestolje, patrijarhovu vlast obavlja Sveti arhijerejski sinod, koji to objavljuje eparhijskim arhijerejima i o tome obavještava i državnu vlast“. Ustavom je, također, regulirano da „patrijarhove predsjedničke dužnosti u Svetom arhijerejskom saboru i Sinodu obavlja tada najstariji član Sinoda – mitropolit, odnosno, najstariji episkop, ako mitropolita nema. U ovome trenutku to je dabrobosanski mitropolit Hrizostom, kojega je u srpnju 2013. na katedri episkopa zvorničko-tuzlanskog zaredio patrijarh Irinej. Mitropolit Hrizostom bit će v. d. patrijarha sljedeća tri mjeseca, kada će svi episkopi, kako iz Srbije tako i iz svijeta, birati između sebe novoga prvog čovjeka SPC-a.

Oni će se okupiti na zajedničkom izbornom saboru, za čiji je rad potrebna najmanje dvije trećine članova Sabora. Oni polažu zakletvu da će voditi računa samo o dobru i interesu Crkve, naroda i domovine te da će glas dati najboljem između sebe. Glasa se tajno i to tako da svaki od trojice kandidata treba dobiti više od polovice glasova. Zbog toga se glasa u dva kruga. Nakon što se saznaju imena trojice kandidata koji su dobili više od polovice glasova, prelazi se na biranje ždrijebom, odnosno „apostolskim načinom“, kako nazivaju taj dio izbora, jer proizlazi iz Novoga zavjeta i izbora apostola Matije koji je naslijedio Judu.

Članovi Sabora napuštaju saborsku dvoranu i prelaze u patrijaršijsku kapelu Svetog Simeona Mirotočivog na službu zaziva Duha svetog za izbor novoga patrijarha, koju služi najstariji arhijerej po hirotoniji (ustoličenju). Tijekom službe, imena trojice kandidata stavljaju se u posebne kuverte, a one u Evanđelje, jer se vjeruje da su članovi Sabora odabrali kandidate po ljudskim vrlinama, a Božja je volja koji je od njih trojice dostojan patrijarhova trona. U točno definiranom trenutku bogoslužja jedan od monaha, kojega bira Sabor, izvlači kuvertu na kojoj je ime novoga patrijarha.

Premda Ustav SPC-a definira kako u izboru patrijarha mogu sudjelovati samo arhijereji Srpske pravoslavne crkve te da je posve isključena mogućnost utjecaja sa strane, npr. državnih ili političkih vlasti, kao i u svakim izborima i u izborima za patrijarha postoji svojevrsno predizborno vrijeme. U slučaju patrijarha Irineja ono je, praktički, počelo njegovim odlasku u bolnicu 4. studenoga nakon što se zarazio koronavirusom, a osobito nakon pogoršanja zdravstvenog stanja, kada je bilo izvjesno da 90-godišnji patrijarh neće dobiti bitku s koronom.

Patrijarha Irineja nije pratio glas nekog osobitog stratega i intelektualca u krugovima u SPC-u. Štoviše, govorilo se kako je vrlo podložan sugestijama i da će s lakoćom i nekritički prihvatiti neka mišljenja, koja mogu dugoročno biti štetna i po samu Crkvu. Kao jedan od najvećih pothvata do izbora za patrijarha navodi mu se izgradnja velebne crkve u Nišu, gdje je stolovao kao episkop od 1975. do 2010. kada je postao patrijarhom po opisanom izbornom protokolu. Nakon njegova izbora predviđalo se da je izbor štedljivog niškog vladike bio odlično rješenje za nasljednika dotadašnjeg patrijarha Pavla, no analitičari u Srbiji tvrde da su već nakon tri tjedna njegove vladavine započele podjele u Srpskoj pravoslavnoj crkvi. No, taj duh podjela obilježio je i zbivanja izvan crkvenih granica.

Novi patrijarh iz Hrvatske?

Odlaskom patrijarha Irineja, ali i vladike Amfilohija, odahnuti može i srbijanska vlast na čelu s predsjednikom Aleksandrom Vučićem, koji je, praktički, ostao bez ikakve oporbe po pitanju Kosova, za kojega ga je ovaj dvojac optuživao da ga je olako prodao.

U ovome trenutku prerano je nagađati tko bi mogao naslijediti Irineja. Mogao bi to biti netko od mlađih i agilnijih episkopa iz Europe ili Amerike, a možda čak i netko od episkopa iz Hrvatske. Sve ovisi o srazu struja unutar Srpske pravoslavne crkve, koje će imenovanjem Irinejeva nasljednika odrediti i smjernice politike SPC-a za sljedeće razdoblje. Dogodi li se SPC-u ekumenski i dijaloški nastrojen patrijarh, vrlo brzo možemo očekivati i papu u Srbiji. Mnogi to i ondje priželjkuju, a ne samo u Vatikanu.