Što Orbánov trijumf znači za EU?

Što treći uzastopni premijerski mandat Viktora Orbána u Mađarskoj znači za Europu?

Kažemo treći uzastopni jer ukupno je četvrti: prije no što je 2010. došao na premijersku dužnost s koje neće tako skoro otići, Orbán je bio premijer i od 1998. do 2002., pa je predstavljao svoju zemlju i na sprovodu prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana 13. prosinca 1999. na Mirogoju.

Njegova tadašnja izjava – “Niste samo vi izgubili, cijela srednja Europa ostala je bez vođe, ta regija bez predsjednika Tuđmana ne može biti stabilna kao što je sada, treba nastaviti njegovim putem i nadograditi njegovo djelo” – zaslužuje iz današnje perspektive cijelu jednu zasebnu analizu.

Jer, Orbán u svom napadnom portretiranju Sorosa kao izvora svih zala u svijetu, i općenito u svom nasrtaju na neovisne medije, oporbu i nevladine udruge, kao da ponavlja i razrađuje Tuđmanove teze o crnim, zelenim i žutim vragovima koji se prodaju za Judine škude protiv svoje nacije, države i njezine samostalnosti. Ali to je već nešto za drugu analizu.

Što, dakle, novi Orbánov mandat znači za Europu? Tri stvari.

Prvo, znači daljnju i još snažniju konfrontacijsku politiku unutar Europske unije. Daljnju balkanizaciju EU. Balkanizaciju u smislu da se javljaju snažni igrači kojima nije nužno cilj proširiti svoju ideju razvoja europskih integracija, nego blokirati tuđe ideje. Možda prijelomni trenutak te konfrontacije čeka nas u lipnju, koji je u svim institucijama EU određen kao krajnji rok za postizanje kompromisa oko reforme europskih propisa o azilu (tzv. reforma uredbe iz Dublina).

Predlaže se da sustav privremenih migrantskih kvota, koji je već izazvao tolike podjele unutar EU i otvoreno protivljenje zemalja poput Mađarske, preraste u sustav trajnih kvota. Ili, riječima samog Orbána iz predizborne kampanje: “U lipnju bi nas briselski birokrati željeli prisiliti na konačnu odluku o novom imigrantskom sustavu u Europi. Ali ja se ne pripremam da bih to podržao i implementirao. Na to se pripremaju Sorosovi ljudi. Ja se pripremam da mi to blokiramo na summitu u lipnju. Zbog toga Mađarsku na tom summitu mora predstavljati premijer koji može obraniti našu zemlju od takvog plana” (Orbánov intervju radiju Kossuth, 30. ožujka).

Drugo, Orbán će se nakon nedjeljnog izbornog trijumfa nastojati još više pozicionirati kao predvodnik politički samosvjesne i osnažene srednje Europe.

Na stranu sad pitanje zvuči li vam Orbánova argumentacija racionalno ili iracionalno. Orbán ne želi ostati upamćen samo kao lider koji je Mađarsku poveo u nešto što on naziva bitkom protiv “onih koji nam žele oduzeti zemlju” (“Svakim danim vidimo velike europske države i nacije kako gube svoje zemlje; situacija je takva da su oni, koji ne zaustave imigraciju na svojim granicama, izgubljeni”, Orbánov govor povodom 170. obljetnice Mađarske revolucije, 15. ožujka 2018.), nego kao lider srednje Europe koji je poveo u tu bitku što je više moguće država.

Od Poljske, s čijim vladarom iz sjene Jarosławom Kaczyńskim dijeli idejni koncept izgradnje liberalnih demokracija, do Njemačke, u kojoj Orbán svoje ideje pokušava proširiti kroz Bavarsku, kroz stranku CSU i njezina lidera Horsta Seehofera, koji je u novu vladu kancelarke Angele Merkel ušao kao ministar unutarnjih poslova.

Orbán, naravno, želi osvojiti i Hrvatsku: kao što je njegov ekonomski koncept MOL-a osvojio Inu (lagano pregazivši hrvatske nacionalne interese), tako se nada da i njegov politički koncept može zaraziti Banske dvore. Nije slučajno spomenuo nedavno Hrvatsku kao zemlju koja se, kako je rekao, “urazumila”. Premda je moguće da je pritom mislio više na bivšeg predsjednika HDZ-a i neostvarenog vladara iz sjene u Banskim dvorima Tomislava Karamarka, nego na aktualnog premijera i šefa HDZ-a.

Andrej Plenković je bliži “mainstreamu” EU, ali Orbánova je ambicija upravo preokrenuti europski “mainstream”, a takav preokret onda bi vjerojatno slijedio i Plenković.

I treće, ustavne promjene koje Orbán planira provesti sa svojom novom dvotrećinskom većinom mogle bi stvoriti egzistencijalnu krizu unutar najveće političke obitelji u Europi, Europske pučke stranke. Tim ustavnim promjenama Orbán će željeti zacementirati najveće centraliziranje gospodarske i političke moći ikad viđeno u nekoj članici EU. Zacementirati pretvaranje liberalne demokracije u liberalnu, i zacementirati stvaranje autokracije unutar EU. Hoće li europski pučani, koji su Orbánu dosad pružali politički zaklon i legitimitet za svakakve nepodopštine, nastaviti to činiti i ako Orbán zagazi još dublje u blato?