Što Ozna i KOS kriju o Bleiburgu, Jasenovcu, Golom otoku, Titu...?

Partizanske i komunističke operacije, Jasenovac, Bleiburg, ustaše, četnici, Tito, Hebrang, Goli otok, Udba, KOS, Ranković, Hrvatsko proljeće... Sve su to još dobrano enigme, kako za povijesnu znanost tako, pa i više, za širu javnost. Velik dio tih tajni kriju beogradski tajni arhivi koji bi se, kako odande najavljuju, iduće godine djelomice trebali napokon otvoriti znanstvenicima za proučavanje.

Vijesti su, međutim, kontradiktorne. Tako su beogradski mediji najavili da će javnosti od ožujka iduće godine biti dostupna sva građa jugoslavenskih tajnih policija (Udbe i KOS-a) nastala od 1945. do 1975. godine. Nitko ne zna što se krije u tim dokumentima, kojih je navodno više od 200.000, ali je sigurno da današnje srbijanske tajne službe kriju golemu količinu takvog arhivskog gradiva koje su naslijedile od jugoslavenskih službi.

Iako su hrvatski povjesničari i arhivisti sumnjičavi na te najave, vijest iz tamošnjeg Ministarstva obrane, objavljena na Božić, upućuje da se ipak nešto događa na tom tragu. Tog su dana, naime, predstavnici Vojnobezbednosne agencije Vojnom arhivu Ministarstva obrane Republike Srbije predali arhivsku građu iz razdoblja od 1944. do 1956. godine u kojoj je oko 25.000 stranica dokumenata koji se odnose, kako je istaknuto, "na istorijske događaje tokom kojih su bile angažovane vojnobezbednosne službe ondašnje Jugoslavije". U dodatku je naglašeno da će ta građa biti dostupna istraživačima.

Partijska policija
Upućenima je jasno da je riječ o materijalima tajne partijske policije Ozne, poslije Udbe, te njezine vojne produljene ruke KNOJ-a, kao i vojne tajne policije KOS-a. Budući da je dugo vremena obavještajna služba bila potpuno centralizirana, a to posebice vrijedi za razdoblje 1945.-1975., razumljivo je da se u Beogradu čuvaju iznimno vrijedni podaci o osobama iz Hrvatske, pa i podaci koji nisu sačuvani u Hrvatskoj. Hrvatski stručnjaci su složni da to gradivo sadrži vrlo vrijednu dokumentaciju bez koje nije moguće do kraja sagledati događaje koji su se zbivali na cijelom području bivše Jugoslavije pa, dakle, i u Hrvatskoj.

Našima je poznato da se glavnina te građe cijelo vrijeme čuvala u Saveznom sekretarijatu za unutrašnje poslove, a onda ju je naslijedio RSUP Srbije. Drugo je pitanje koliko je izvornih dokumenata sačuvano jer se zna da je RSUP poslije češljao gradivo, odnosno uništavao ga. Zanimljivo je da danas u beogradskim javnim arhivima nema nijednog dokumenta Ozne i drugih tajnih službi, za razliku od Hrvatske, gdje je nešto ostalo i dostupno je iako je velik dio uništavan još od 1988. kako se neki ne bi kompromitirali ili kako bi se skrila istina. Naši stručnjaci koji su obilazili beogradske arhive i koji su nabavljali dokumente iz tamošnjih privatnih izvora tvrde da je malo izvorne građe sačuvano, ali da je ona već davno mikrofilmirana i digitalizirana.

Što je u dokumentima
Dakako da je najintrigantnije pitanje što se sve nalazi u tim dokumentima, odnosno što bi trebalo biti zabilježeno u njima. Domaći povjesničari drže kako bi u njima trebale biti sadržane operacije Ozne, KNOJ-a i KOS-a, kako su se Nijemci infiltrirali u partizanski pokret osnivajući partizanske odbore i komitete, kako su se četničke skupine presvukle u partizane, kako su domobrani bili glavni partizani, pa zatim pitanje pismohrane ustaškog pokreta koja je prebačena u Beograd, a u kojoj su pisma Ante Pavelića između dva rata i za NDH članovima pokreta i drugima...

Posebno će biti zanimljivo hoće li se što naći o bleiburškoj tragediji i križnim putovima. Primjerice, danas se još niječe činjenica da su partizani na jasenovačko područje nakon rata dovodili zarobljene s križnih putova, od koji su neki tamo izgubili glavu, da bi nakon njih ondje zaglibili tzv. informbiroovci koji su stradali nakon Titova sukoba sa Staljinom 1948., pa ih je u Jasenovcu bilo sve do 1951., gdje su i ubijani. Ili, iz prvog ustaškog logora Danica pokraj Koprivnice nakon rata partizani su u Rusiju poslali najmanje jednu kompoziciju vlaka zarobljenika s križnoga puta. Tu je onda i pitanje zloglasnog Golog otoka, smaknuća tada vodećeg hrvatskog komunista Andrije Hebranga...

To je gradivo osjetljivo i specifično po tome što sadrži mnoštvo osobnih podataka, osobnih kartona, sa svim karakteristikama ne samo pojedine osobe nego i njezinih članova obitelji. Tako bi se u njemu trebali naći podaci o svakome ustaši, ne samo u vrijeme NDH nego i nakon rata.
Što je pak sve uništeno, to se nikad neće doznati. A i pitanje je što će i kako biti dostupno, posebice hrvatskim povjesničarima, koji su i dosad u Beogradu uglavnom ostajali kratkih rukava.