Što poslije američkog tiskanja tisuća milijardi dolara?

U svibnju smo na Zagrebačkoj školi ekonomije i managementa organizirali našu četvrtu financijsku konferenciju naslovljenu “Što poslije quantitative easinga”, odnosno što kad Amerika uspori (ako ne prekine) izrazito ekspanzivnu monetarnu politiku. Od početka svjetske financijske krize tiskali su Amerikanci tisuće milijardi dolara u nastojanju da pokriju probleme koji su doveli do financijske krize i nakon nje ostali.

Bio je to još jedan, u demokracijama tako čest slučaj da se traže na prvi pogled bezbolna ili najmanje bolna rješenja.

Američka ekonomija počela je pokazivati znakove oporavka, stvarala je novu zaposlenost, BDP je rastao, novac se gomilao na računima banaka i kompanija, kamate su dosegle povijesno niske razine, temeljna ekonomska postavka, da je kamata nagrada za odricanje od današnje potrošnje, odnosno nagrada za štednju, došla je u pitanje. Banke se više oslanjaju na novac centralne banke (u američkom slučaju FED),  nego na novac od štednje građana i tvrtki.

Moglo se predvidjeti da će takav opseg novčane ekspanzije doći u pitanje, postojali su jasni nagovještaji. Što poslije, željeli smo pomoći i našom konferencijom u traženju odgovora.

Pokazalo se da smo bili u pravu. Ekspanzija je bitno usporena, vrijednost dolara prema drugim valutama, uključivo prema euru, počela je rasti, cijena nafte u dolarima počela je padati, tečaj valuta zemalja tržišta u razvoju, u odnosu na dolar bilježi najniži tečaj od 2000. To je nova realnost koja će obilježiti 2015. godinu.

ECB-ove procjene rasta ekonomije EU bitno su smanjene, a ni prije nisu bile visoke.

Japan bilježi negativan rast.

Problemi EU, počevši od Grčke, obišavši europsku periferiju, ipak su došli u srce EU.

Protekla je godina i pol od punopravnog članstva Republike Hrvatske u EU, no čini se da veliki broj nas, pa i najodgovornijih u Hrvatskoj, kao da nije svjesno povijesne promjene koja se time dogodila. Iz svog JEE okružja, što je obilježilo naše dvadeseto stoljeće, u samo dvadesetak godina uspjeli smo uspostaviti samostalnu državu, izraditi političke demokratske i socijalno-gospodarske tržišne institucije i nakon dugog, ponekad iscrpljujućeg, puta uvesti svoju državu u “klub” najrazvijenijih država Europe i svijeta. To je uistinu veliko postignuće koristi kojeg će uživati i na pravi način koristiti tek dolazeće generacije.

Iz pozicije najrazvijenije zemlje tzv. regije zapadni Balkan (JEE) našli smo se u prvoj europskoj ligi, no ovaj put tik do samog začelja mjereno BDP-om po stanovniku. Pružena nam je prilika da se uspoređujemo i natječemo s najboljima, a kao i u sportu, kad ste u društvu izvrsnih, ako ste i na začelju, tada to nije razlog za pesimizam, već dobar motiv za usavršavanje i napredak.

Pred Hrvatskom su, dakle, godine i desetljeća u kojima ima priliku surađujući i učeći od najboljih razvijati i usavršavati svoje mogućnosti. Podizati svoju učinkovitost u korištenju svih raspoloživih resursa, a ponajprije onog najvažnijeg, ljudskog.

Taj put razvoja, učenja, usavršavanja, put je k izvrsnosti i blagostanju kako hrvatskih građana, tako i države. Izvrsnost u svim područjima narodnog života najsigurnija je brana hrvatskog suvereniteta, naroda i  njegova identiteta u budućnosti.  Vrijeme je za novi hrvatski nacionalni dogovor, učinimo Hrvatsku uspješnom europskom zemljom, pomaknimo je sa začelja 28-orice na mjesto koje joj pripada zasnovano na vještinama i upornom radu našeg naroda. Takav jednostavan i jednoznačan cilj mjerljiv je i treba ga redovito mjeriti i objavljivati. Postizanje takvog cilja, uspješne europske Hrvatske neka bude mjera svega, mjera uspješnosti pojedinca, tvrtke, politike, Vlade. Natječimo se   koliko tko doprinosi postizanju ovog prihvatljivog nacionalnog cilja.

Natječimo se tko će bolje i više doprinijeti postizanju takvog cilja.

Pružajmo mogućnost mladima i onima koji mogu doprinositi više, ne ocrnjujmo poduzetništvo, slavimo ga, pohvalimo najodvažnije, njihov uspjeh je doprinos hrvatskom uspjehu.

Ulaskom Hrvatske u EU bitno se promijenila njezina geopolitika. Od politički definirane zemlje JEE i tzv. zapadnog Balkana, Hrvatska se vraća svom prirodnom krugu srednje Europe, kao prostor preko kojeg zemlje srednje Europe izlaze na toplo Jadransko more. Odatle vode pravci k Americi ili kroz Suez prema Aziji.

Vrijeme je da Hrvatska osvijesti svoju vrijednost i svoj doprinos srednjoj Europi i da tražeći i gradeći prirodne saveze s tim zemljama, sada  u okviru EU, lobira za svoje i srednjoeuropske interese. Sami u velikoj Europi imamo malo šanse, no pred nama je izazov da svoje mogućnosti i interese usklađujemo i koordiniramo s npr. Mađarskom, Slovačkom, Češkom, Poljskom, i šire, da osmišljavamo zajedničke projekte u području infrastrukture, energetike, modernih telekomunikacija, interneta i sl., time otvaramo neslućene razvojne mogućnosti kako za Hrvatsku tako i za njih.

Hrvatska diplomacija i politika već u 2015. godini može poraditi na tome, konkretno i više.

Predsjednik Europske komisije Jean-Claude Juncker najavio je fond, 340 mlrd. eura kapitala za ulaganja u infrastrukturne europske projekte. Hrvatska ne smije biti pasivna, već naprotiv, inicirati, surađivati i sudjelovati u osmišljavanju takvih projekata, njihovu kandidiranju i poslije europskom lobiranju, zajedno sa zemljama jednaka interesa.

Hrvatska uistinu ima što ponuditi. Hrvatske jadranske luke su neiskorištene. One su  prirodne luke gospodarstava srednje Europe. Potrebno ih je samo bolje organizirati, modernizirati, prometno (željeznicom i Savom plovnom do Vukovara) povezati u europsku mrežu željezničkih i riječnih prometnih tokova.

LNG terminal na Krku nešto je za što postoji interes ne samo u Hrvatskoj nego jednako tako i u zemljama “Višegradske skupine”.

Pri tome,  Hrvatska ima i interes i mogućnost promocije jadransko-jonskog prometnog pravca, danas autoceste, sutra željeznice i plinovoda, čime bi na najbolji način povezala zemlje JEE koje još nisu integrirane u EU.

To je interes i Hrvatske i Europske unije.