Što povezuje napadača na Banske dvore i američku veteranku ustrijeljenu u Kongresu

U listopadu prošle godine jedan je mladić izrazio nezadovoljstvo društveno-političkom situacijom u Hrvatskoj pucajući po Banskim dvorima, sjedištu Vlade Republike Hrvatske. Mediji su nas ubrzo upoznali s biografskim detaljima napadača i otkrili da dolazi iz braniteljske obitelji. U to je vrijeme to djelovalo kao suvišna informacija kojoj je jedini cilj daljnja difamacija braniteljske populacije, no za sociološku raščlambu društvenih kretanja ona ima određenu vrijednost. Momak čiji su najbliži fanatično slijedili upute iz iste te zgrade u borbi za toliko sanjanu slobodu tri desetljeća kasnije u bijesu otvara rafalnu paljbu po Banskim dvorima.

Riječ je, naravno, o pogrešnoj odluci i neprihvatljivom činu očito vrlo uznemirenog pojedinca, ali iz toga kao društvo ništa ne bismo naučili kad bismo olako zanemarili ukupni kontekst tog traumatskog događaja. A taj kontekst nije isključivo hrvatski, već zahvaća dobar dio onog prostora koji danas nazivamo Zapadom. Niti tri mjeseca poslije pucnjave na Trgu svetog Marka u Zagrebu, američka je ratna veteranka ustrijeljena prilikom upada prosvjednika u zgradu američkog Kongresa u Washingtonu. Pripadnica ratnog zrakoplovstva služila je svojoj domovini u Iraku i Afganistanu, a smrt je nije zatekla u srednjoazijskim gudurama, nego u samom centru američke demokracije. Žena čija je sudbina veći dio života bila upravljana odlukama Kongresa na kraju je skončala u zgradi u kojoj taj Kongres zasjeda. Na prvu ovo djeluju potpuno nepovezani događaji, no dublja analiza pokazuje da to i nije baš tako. Izravne poveznice doista nema, ali vidljivi su slični obrasci ponašanja. Čovjek se jednostavno mora zapitati što to ljude stasale u okruženju u kojemu je domovina svetinja za koju se isplati položiti život te čiji su najbliži ili oni osobno bili spremni staviti svoje osobne sudbine u ruke institucija navede da na kraju jurišaju na te iste institucije.

Jednostavan odgovor, onaj kojemu su političke elite i često površni mediji najskloniji, bio bi da su emocionalno rastreseni i/ili radikalizirani lažima koje plasiraju određeni politički faktori. U Americi bi taj zli trovač bio Donald Trump, a u Hrvatskoj je premijer u tu ulogu stavio desnu opoziciju. Nitko ne može sa sigurnošću tvrditi da jedna od tih tvrdnji ili čak obje nisu barem djelomično točne, ali bio bi to nepotpun odgovor na vrlo kompleksno pitanje. Vladajuću elitu, tu neprekinutu liniju laktaša u dosadnim odijelima koji su u velikoj mjeri postali samima sebi svrha, nemoguće je amnestirati. To što oni krivnju najradije prebacuju na druge dođe samo kao potvrda manjka odgovornosti i viška arogancije koje im se predbacuje. Za tu i takvu elitu dio je građana u jednom trenutku jednostavno prestao postojati. Iščezli su s njihova radara. Sva pažnja politike s vremenom je usmjerena prema najvećim tržišnim igračima, često monopolistima, koji milom ili silom sukreiraju ekonomske i socijalne politike te onima na samom dnu društvene ljestvice koji su spremni prodati glas za socijalni transfer i od kojih se sitnim dotacijama pravi discipliniranu glasačku vojsku. U Americi su to najčešće ilegalni imigranti, a u Hrvatskoj, nažalost, umirovljenici.

Zanimljivo je to da se i jednima i drugima udio u populaciji povećava pa ne treba čuditi da političari u tome vide lukrativan biznis razmjene proračunskih sredstava za glasove. Radnici, seljaci, obrtnici te mali i srednji poduzetnici, oni koji stvaraju najviše vrijednosti, ali imaju najslabije poluge utjecaja na vlast, ostali su na margini. Država se na Zapadu, kojemu je Hrvatska od svojih početaka pripadala i s pravom težila ponovno pripadati nakon sloma komunizma, nažalost transformirala u stroj koji donosi veliku korist onima na vrhu zahvaljujući (loše) plaćenoj asistenciji onih s dna, dok su oni u sredini, koji u najvećoj mjeri osiguravaju mazivo, ignorirani ili potpuno zaboravljeni. Nije ni čudo da ljudi koji još uvijek romantiziraju takvu državu, a tomu su naročito skloni upravo oni iz veteranskih krugova kojima je država svojevrsni ideal, osjećaju duboko razočaranje. „Sve bih dao da ju vidim, ponosnu i lijepu k'o u snovima", pjeva Marko Perković Thompson, a mnogima su upravo ti stihovi svakodnevni podsjetnik na to da tu ima sve manje ponosa i ljepote. Samo stroj koji za nečiju korist melje one koji za njega žive.

Državi treba vratiti dušu. Ne hipertrofijom socijalnih programa i pokušajem dadiljanja stanovništva uz istovremeno bujanje neučinkovitog i bezdušnog birokratskog aparata, već osiguravanjem slobode svakom pojedincu, priznavanjem truda i rada, adresiranjem strahova i zabrinutosti, zaštitom obitelji, osnaživanjem zajedničkog osjećaja pripadnosti i ponovnim institucionaliziranjem vrijednosti ljudi koji s ponosom nose naziv „obični" kao da je riječ o plemićkoj tituli. Takvi su ljudi prošlost, sadašnjost i budućnost svake države, pa tako i Hrvatske. Ono gdje leži opasnost, i gdje Hrvatska može puno naučiti od Amerike, ekstremistički su bazeni koji postoje na marginama društva. U moru sustavno marginaliziranih ljudi kojima je nanesena velika nepravda krije se i agresivna, rušilačka manjina koja je s pravom marginalizirana i bila bi marginalizirana i bez državnih struktura jer bi je društvo samo izoliralo. Težnja pravednijem i uključivijem društvu i sustavu vlasti - koju će jedni nazivati „borbom protiv elita", a drugi „borbom za društvenu pravdu" - nipošto ne bi smjela biti platforma za ekstremiste, ljude čije su metode u civiliziranom svijetu neprihvatljive i čije su ideje put prema utamničenju, a ne slobodi.

Video: Wochit

Njihovi motivi mogu na prvu zvučati plemenito, a ciljevi uzvišeno, ali ni jedni ni drugi ne mogu opravdati metode kojima se koriste i smatraju ih legitimnima u svojoj borbi. Put do pakla popločan je dobrim namjerama, kaže naš narod. U partnerstvu sa zlom ne može se stići do dobroga. U Americi je, nažalost, na objema stranama političkog spektra postalo prihvatljivo prigrliti nasilje rubnih skupina kao sredstvo u političkoj utakmici. Ne radi se to otvoreno, ali ga se naveliko relativizira, dok se istovremeno nasilje onih drugih najoštrije osuđuje i često prenapuhuje s ciljem dodatne demonizacije političkih oponenata. Takvo je neodgovorno ponašanje dovelo do iskapanja toliko dubokih rovova da oni trenutno djeluju nepremostivi. Obje su velike stranke u Americi otišle prema ekstremima, ostavljajući između sebe pustinju. Zajedništvo o kojemu je na inauguraciji govorio Joe Biden ostaje tako mrtvo slovo na papiru, prigodničarska floskula servirana novinarima, analitičarima i Trumpovim mrziteljima da se nad njom rastope. Cijela inauguracijska svečanost osmišljena je na način da uprizori to veliko pomirenje.

Biden je zahvalio svojim prethodnicima iz obje stranke - „velikim domoljubima", kako ih je nazvao - a većina prvaka Republikanske stranke stajala je u njegovoj blizini dok je polagao prisegu. Velika se pomirba možda i dogodila, ali samo na razini političkih elita, što samo po sebi ne rješava ništa jer njihovo je „zajedništvo" u političkoj trgovini, mutnim poslovima i zanemarivanju potreba velikog broja građana i isprovociralo procese koji su u posljednjem desetljeću nepovratno promijenili američku politiku. Ovaj svojevrsni povratak na tvorničke postavke privremeno može zakamuflirati ružne posljedice koje s nevjericom gleda cijeli svijet, ali neće riješiti uzroke. Političke elite očigledno poznaju samo dva modela funkcioniranja - „močvaru" i „ulicu". Ovaj prvi njihovo je prirodno stanište u kojemu se sve zna i ruka ruku mije, a ovaj drugi svojevrsni je izlet u nepoznato za koji im je potreban vodič. Što narod misli i želi djeluje kao nerješiva zagonetka koju im, u svijetu društvenih mreža i dobro potkoženih udruga civilnog društva, pomažu riješiti oni najglasniji i najagresivniji koji vlastite frustracije i često sulude ideje projiciraju na čitav narod ili pojedinu etničku, rasnu ili vjersku skupinu.

Kad konačno izađu iz bjelokosnih dvora, političari tako budu suočeni s izvitoperenom slikom društva koju im se predstavlja popularnim mišljenjem, a od vođa mišljenja, u pravilu najekstremnijih pripadnika ciljnih skupina, očekuju da im prinesu glasove. Takav modus operandi možda kratkoročno daje rezultate, ali dugoročno stvara dvije paralelne stvarnosti u kojima nema prave, iskrene razmjene mišljenja i od kojih svaka ima svoju stranku i svoje medije. Hrvatsko je društvo, srećom, manje kompleksno od američkoga pa smo nekih izazova pošteđeni. Vidjevši kako se zemlja velike demokratske tradicije i institucionalne stabilnosti nosi s tim izazovima, čovjeka prođe jeza od same pomisli kako bismo se mi s njima nosili. No postoje i određene sličnosti, strukturalni nedostaci koji muče cijeli Zapad, momenti koji su spojili mladog napadača na Banske dvore i američku ratnu veteranku stradalu u zgradi Kongresa.

Ne treba zanemariti ni činjenicu da je svijet doista postao globalno selo i da se politički, društveni i kulturni trendovi iz Amerike s određenom odgodom prelijevaju i na Hrvatsku. Imali su i Hrvati svojih pokušaja kažnjavanja političkog mainstreama i „isušivanja močvare", ali za tu „treću" opciju još uvijek u najvećoj mjeri glasuju - nogama, odlaskom iz Hrvatske. Amerikanci su tu u drukčijoj poziciji, njihovu zemlju većina svjetskih imigranata vidi kao najpoželjniju destinaciju. No zajedničko nam je to da većinu stanovništva čine normalni, pristojni ljudi koji u miru žive svoje živote i od države očekuju da ih čuje, štiti njihova ustavom zajamčena prava i osigura pretpostavke da za svoje obitelji vlastitim rukama ostvare blagostanje. Ti su pristojni ljudi s obje strane Atlantika prava pobjednička koalicija, njihovi su glasovi i povjerenje jamstvo bolje budućnosti, dok duhove raznih totalitarizama i barbarstava treba pod hitno vratiti u bocu.