U poplavi ružnih vijesti koje zapljuskuju hrvatsku kulturnjačku (i sve nekulturniju) svakodnevicu, jedna sopranistica rodom iz Hrvatskog zagorja izborila se za trenutak svjetlosti i pozitive. Josipa Lončar na opernoj pozornici Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu debitirala je 15. veljače, i to u vratolomno teškoj ulozi Donizettijeve Lucije di Lammermoor.
Ulozi koja je doista rezervirana za najveća i najspremnija sopranska imena i ulozi koja je s pravom kamen kušnje za svaku koloraturnu opernu pjevačicu. Po tome bi Josipa Lončar mogla i trebala ući i u hrvatsku opernu povijest. Prva operna uloga, pa Lucia. Svaka čast na hrabrosti i pjevačici koja radi kao profesorica pjevanja u zagrebačkoj Glazbenoj školi Vatroslava Lisinskog, ali i ravnatelju zagrebačke Opere Marcellu Mottadelliju koji kao dirigent uz Josipa Šegu i potpisuje najnoviju zagrebačku opernu premijeru za angažman pjevačice koja do sada nije imala prilike za nastupe na velikoj opernoj sceni. Pri tome se ne bi smjelo zaboraviti ime još jedne naše velike i radišne sopranistice Ivane Lazar koja je Luciju di Lammermoor veličanstveno i u svom primadonskom stilu otpjevala na premijeri opere na samo Valentinovo. Tako se sada zagrebačka Opera može podičiti čak dvjema vrsnim domaćim sopranisticama koje mogu reprezentativno izvesti ovu ulogu. Pa to je doista jedinstven trenutak hrvatske opere.
Josipu Lončar slušao sam ne na samom njezinu debiju nego na predstavi održanoj u subotu 22. veljače predvečer. I bio zadivljen njenim postojanim, lijepim i moćnim glasom, scenskom prezentnošću i smjernošću, dostojanstvenom glumom, vrhunski izvedenim koloraturama... Doista, Lucia je to koja služi na čast hrvatskoj opernoj umjetnosti. Uz odličnog tenora, gosta iz Rumunjske Florina Guzgu u također zahtjevnoj, ali itekako zahvalnoj ulozi Sir Edgarda Ravenswooda, iskusnog domaćeg baritona Davora Radića u važnoj ulozi Lorda Enrica Ashtona te spektakularnog basa Božu Župića u ulozi Raimonda, Josipa Lončar pokazala je te subote visoku razinu zajedničkog muziciranja, kao da su iza nje godine nastupanja na opernoj sceni i kao da ima puno opernih “utakmica” u svojim glasnicama. Očito, premijera ove atraktivne Donizettijeve opere u Zagrebu bila je njen sretan trenutak, sopranistica Josipa Lončar doista je uhvatila Kairosa za čuperak. I sasvim razumljivo dobila veliki pljesak zagrebačke publike u kojoj je bilo i puno opernih ljubitelja iz Slovenije. Naravno, jasno je da se iza ovakve interpretacije kompleksne sopranske uloge koja je, primjerice, proslavila veliku slovačku umjetnicu Editu Gruberovu, krije veliki rad Josipe Lončar i njenih pedagoga. Taj je rad potpuno mjerljiv s radom hrvatskog skijaša Filipa Zubčića koji je u Japanu ove subote izborio prvu itekako zasluženu veleslalomsku pobjedu u povijesti hrvatskog muškog skijanja.
Riječ je o individualnim dometima vrijednih i marljivih ljudi koji su vlastitim naporima izborili uspjeh kojim se onda može ponositi i Hrvatska. Josipa Lončar i Filip Zubčić prave su zvijezde hrvatskog današnjeg trenutka. Njihov put je putokaz kojim bi Hrvatska trebala koračati u svoju budućnost jer drugog puta i nema. Bolja budućnost Hrvatske ne ovisi o političkim i ideološkim retrogradnim prijeporima u koje se narod zapliće kao mušica u paukovu mrežu, nego baš o pojedincima kao što su Josipa Lončar i Filip Zubčić. Oni moraju biti u prvim, udarnim minutama televizijskih dnevnika i na prvim stranicama novina. Inače nam doista nema spasa i to na dulji rok.
Gledao sam Josipu s Tomislavom Mužekom i bila je sjajna. Po mom mišljenju redatelj predstave nije trebao tražiti da posljednji otpjevani ton u sceni ludila i smrti bude u ležećem položaju pjevačice, jer nije bio čist, a u tom ga je položaju strahovito teško otpjevati dobro. No, to je njegova, a ne njezina greška. Čestitke novinaru na dličnom članku i želim puno pozitivnih tekstova, a ne pljuvalnja i vrijeđanja!