Uoči izbora za Europski parlament u Kumrovcu će se održati “antifašistička manifestacija Dan mladosti – radosti”, odnosno proslava rođendana Josipa Broza Tita, bivšeg antifašističkog revolucionara, ali i “suptilnog” komunističkog diktatora o čijoj vladavini dovoljno govori činjenica da je 35 godina vladao bivšom SFRJ. I ta je manifestacija pokazatelj snage kulta ličnosti u totalitarizmu.
Stvar političke kulture
Ali, raščistimo, Hrvatska je demokratska zemlja u kojoj Ustav svima jamči da uživaju slobode pa i slobodu njegovanja kulta ličnosti bilo kroz događanja slična današnjima, bilo kroz ozbiljna financijska ulaganja. Sve dok se ne slavi i propagira ona mračna strana Titove ličnosti i bivše države, te u tom nasilnom kontekstu i svi oni komunistički simboli koji će se očekivano i danas pojaviti u Kumrovcu. Koliko god to za žrtve Titova režima moglo biti bolno. To proizlazi i iz presude Europskog suda za ljudska prava u slučaju Attila Vajnai protiv Mađarske u kojem je presuđeno da je zabranjeno neselektivno zabranjivanje i sankcioniranje višeznačnih simbola kao što je zvijezda petokraka.
Uz to što je to simbol komunizma, zvijezda je simbol antifašističkog i radničkog pokreta koji se borio za pravednije društvo. Iako su se i u Mađarskoj, kao i u Hrvatskoj, za komunizma pod tim simbolom provodili masovni zločini. ESLJP je uzeo u obzir da stoga taj simbol može stvoriti nelagodu kod žrtava komunističkog režima i njihovih obitelji, ali je uz sve razumijevanje izrazio protivljenje pravnom sustavu koji bi ograničavao ljudska prava u cilju zadovoljenja diktata javnog osjećaja, bez obzira na to je li on stvaran ili zamišljen. Društvo mora ostati razumno u svojim prosudbama, zaključio je ESLJP. Taj se citat odnosi i na branitelje kao i sve žrtve bivšeg sustava čije bi osjećaje moglo povrijediti eventualno današnje isticanje socijalističkih zastava i drugih simbola iz Titova doba. Drugim riječima, odnos prema Titu, bilo iskren ili iz potrebe za ideološkim redikuliziranjem, stvar je političke kulture. Tito je bio jedna od najvećih svjetskih političkih ličnosti 20. stoljeća, baš kao recimo i Mao-ce Tung, i vođa antifašističkog pokreta, ali ne samo to. Za njegova režima nije bilo rasističkih zakona kao za NDH i nacizma, ali državni teror se provodio, uključujući i likvidacije. I nije vladalo bezakonje. Titova partija razradila je metodologiju i udbaški aparat je znao tko, što, kako i kada radi u obračunu s “neprijateljima naroda”.
Ipak se ubijalo “drugačije”
Znalo se koji se vicevi ne smiju pričati ili pjesme ne smiju pjevati, te u kakvim raspravama se ne smije sudjelovati. Ubijalo se “drugačije”, ali ne zbog “krvnih zrnaca”, jer se tobože štovala ravnopravnost naroda i narodnosti. Široka je bila lepeza razloga zbog kojih se moglo guliti višegodišnju robiju ili izgubiti glavu. Prkosni koji su razmišljali svojom glavom tvrdoglavo su dizali glas održavajući plamičak slobode govora i mišljenja, dok je većina s “narodnom mudrošću” trpjela i šutjela. Minimum je, zbog tih prkosnih kojima dugujemo istinski slobodnu Hrvatsku, suzdržati se od neukusa.
Za sljedeći rođendan svi donijeti po svijeću - svijetlo Kristovo