Što se to dogodilo Tomislavu Karamarku?

Što se to dogodilo Tomislavu Karamarku? Gdje je nestao čovjek i vratio se dosadni i predvidljivi političar opijen utjecajem devedesetih koji se ne može oteti tko zna koliko puta prežvakanim besmislenim prepucavanjima između HDZ-a i SDP-a? Hrvatska ljevica uložila je 14 sati truda i nije uspjela Tihomira Oreškovića preobratiti u tipičnog političkog Hrvata, ali naklapanjima o ustašama, partizanima i komunistima uspjeli su Karamarka vratiti staroj ovisnosti.

Što se to dogodilo poslije noći u kojoj je formirana Vlada da je s političke scene nestao onaj Hrvatskoj potrebni Karamarko na mjestu zamjenika predsjednika Vlade, koji se u pozitivnom svjetlu pokazao nakon 8. studenoga: razborit, uravnotežen, nekonfliktan, tolerantan, fokusiran na životne vrijednosti, medijski sve pristupačniji... I najvažnije, koji se nije dao isprovocirati ideološkim eskapadama i uvredama političkih protivnika te se doimao dosljedno i iskreno okrenut budućnosti Hrvatske? Je li i njega sastav Vlade, kao i većinu Hrvatske, izbacio iz takta pa sada sva (ne)opravdana nezadovoljstva i u svom bliskom okruženju mora amortizirati i kompenzirati aktiviranjem starih ideoloških naboja? Čak i ako mu je za predstojeće unutarstranačke izbore bio potreban onakav istup u Imotskom!? Na koncu, što to treba pobjedniku!? Tako se nadviti nad gubitnikom i vrijeđati ga. Time vrijeđa izbornu trećinu Hrvatske, a i svoju pobjedu.

Uostalom, tijesna pobjeda Domoljubne koalicije i nije baš neki argument Karamarku za tvrdnju da je bivša vlast bila “nenarodna” i “nehrvatska”, koja “prezire hrvatski narod i njegovu žrtvu”. Dobar dio Hrvatske želio je baš takvu vlast. Kakve veze te uvrede imaju sa zajedništvom? Treba li sada za onom hrvatskom mladosti koja je protekle četiri godine bježala u inozemstvo krenuti i “neokomunistička” mladost?

Kakve koristi Hrvatska i Oreškovićeva vlada imaju od toga što se i zamjenik predsjednika Vlade RH dohvativši se ideologije u političkoj polemici, premijerovim omiljenim rječnikom rečeno, i sam fokusirao na izazov koji je Zoran Milanović nametnuo: tko će veću štetu učiniti interesima Republike Hrvatske.
Politički je neozbiljno i neodgovorno iznositi tako ozbiljne optužbe o krađi odnosno lažiranju izbornih rezultata bez ikakvih dokaza. U ovom slučaju važno je tko to kaže. Još si je mogao glasnogovornik Mosta Nikola Grmoja dopustiti optužbe bez dokaza jer je on sramotio sebe i Most. Ali, Karamarko je visoki državni dužnosnik i on “lakim potezanjem oružja” sramoti sve nas.

I tajming je važan. Zamjenik predsjednika Vlade RH tu je optužbu iznio nakon dva i pol mjeseca i nakon što je njegova “pokradena” koalicija došla na vlast. Karamarko bi za takve tvrdnje morao imati dokaze puno jače nego što je tvrdnja da su u tvrtki koja je u vrijeme vladavine SDP-a bila u punom državnom vlasništvu, a koja je nadzirala biračke popise i prebrojavanje glasova, “gotovo svi zaposleni članovi te partije”.

Ako je točno što je Karamarko ustvrdio na svom profilu na Facebooku zatraživši istragu nadležnih tijela o tomu kako je država došla u potpuno vlasništvo APIS-a, te o ulozi pojedinih SDP-ovaca u tome, ne samo politički to jest važno istražiti i ozbiljna je politička indicija. Ali to još nije dovoljno da zamjenik predsjednika Vlade prije bilo kakve provjere iznese optužbu “Ima indicija da smo pokradeni u izbornoj noći za pet-šest mandata. Ispitat ćemo to. Na sve su bili spremni da se ne vratimo na vlast”. To uistinu, s pravom je rekao Josip Leko, ruši demokratski imidž Hrvatske. To je jednako neodgovorno kao i kad čelnik oporbe, vodeći ratove sa samim sobom i demonstrirajući svoju komparativnu “prednost” u odnosu na unutarstranačke konkurente, govori za novu vladu da je “kriminalna u nekim elementima, ona je neeuropska, ona je proustaška“.

S posljednjim u nizu političkih poraza Zoran Milanović obećao je “pakao vladajućima”, i baš ga briga bude li u ostvarenju tog svog obećanja naštetio svima nama u Hrvatskoj. Nastave li tako, Milanović i Karamarko zaslužit će da se prvi nađu na popisu u registru aktualnih “izdajica”.
Tihomir Orešković ni u najvećim noćnim morama sigurno nije mogao vidjeti, a to je pokazala i njegova reakcija na saborsku raspravu, s čime će se ubrzo nakon preuzimanja dužnosti suočiti nastojeći iskoristiti trenutačnu usredotočenost europskih financijaša, investitora i političara na novu hrvatsku vladu. Tko bi se normalan sjetio u svoja nastojanja ukalkulirati i “domoljubna” podmetanja sa svih strana.