Što su ti Nijemci! Veličina i snaga države u središtu kontinenta Europe ogleda se u snazi njezine ekonomije, najnižoj stopi nezaposlenosti u povijesti, u industriji najvidljivijoj na cestama u premoći njemačkih automobila. Ali, što su ti Nijemci! To je država s najvišim izdvajanjima za kulturu, koja gradi basnoslovno skupe i bajkovito zamišljene koncertne dvorane i kazališta, čiji najveći gradovi imaju najbolje orkestre na svijetu, čije su operne kuće i kazališta kulturna žarišta Europe i svijeta i koja osluškuje i afirmira kulture svijeta, pa tako i Hrvatske. Je li Njemačka toliko bogata zato što je tako kulturna? Ili si može priuštiti toliko kulture zato što je toliko bogata? Nažalost, upravo narod glazbenih, književnih i filozofskih divova krenuo je najstrašnijom stranputicom u povijesti Europe. Ali, dio te silne volje, potrebe i želje za kulturom upravo je i odnos prema vlastitoj povijesti. U međuvremenu, kod nas mozgove već gnječi teška mehanizacija.
Pogledajmo našu politiku, društvo, medije i priznajmo: do daske smo zaglupljeni. To je rezultat valjda jedinog projekta koji su politički vođe i pljačkaši ove države, a nerijetko su to isti ljudi, uspješno proveli. Pri tom je parola pod kojom se to čini ostala ista kao i u najrigidnijim komunističkim vremenima: U ime naroda. Pokažite mi barem jednu hulju od formata koja se prije ili kasnije nije zaogrnula državnom ili nekom povijesnom nacionalnom zastavom, ratom podignutim na razinu najvišeg i najsvetijeg oltara, nacionalnim interesima, narodnim zajedništvom ili domovinskom sigurnošću. A bilo je i ima i onih koji džepove pune na račun obespravljenih, omalovaženih i osiromašenih sakrivajući se iza europejštine, otvorenih društava, liberalnih vrijednosti i još liberalnijeg kapitalizma. Jedno je, međutim, jasno: da je ovako dubinsku i sustavnu demontažu protagonista i inicijativa one najcrnje, klerikalno-ustašoidne desnice poduzeo bilo tko drugi, a ne sam vrh HDZ-a na vlasti, zemlja bi već bila prekrivena šatorima s plinskim bocama kao zimnicom.
Ali, da se vratim temi koja mi je utjeha i utočište: što su ti Nijemci! Ovaj su tjedan otvorili sedamdeseti Frankfurtski sajam knjiga, povezavši to sa 70. godišnjicom Opće povelje UN-a o ljudskim pravima, a na samom otvaranju podsjetili su i na opominjuću 85. obljetnicu njemačkih lomača za knjige, na kojima su kasnije gorjeli ljudi, narodi i čitav svijet.
Sajam i novi Frankfurtski paviljon otvorio je predsjednik Savezne Republike Njemačke Frank-Walter Steinmeier, socijaldemokrat koji je bio i kandidat demokršćana, elokventan i obrazovan. Na Sajam knjiga hodočastio je već kao student, a ove godine na otvorenju je raspravljao o odnosu književnosti i politike i o čuvanju slobode u ovim burnim vremenima s dvoje pisaca: Stefanom Hertmansom iz Belgije i našom Ivanom Sajko. Hrvatska dramatičarka, književnica i redateljica već dvije godine živi u Berlinu. Skupa s prevoditeljicom Alidom Bremer za svoj „Ljubavni roman“ dobila je ove godine veliku i prestižnu, od države utemeljenu i financiranu nagradu za suvremeni književni tekst preveden na njemački, koju dodjeljuje Haus der Kulturen der Welt. U tom razgovoru predsjednik Steinmeier je, uz mnogo drugih pametnih misli, naglasio da si nijedno demokratsko i slobodno društvo ne smije dopustiti da odbacuje pisce i novinare koji mu postavljaju neugodna pitanja i dijagnoze. Tako je Ivana Sajko, a preko nje i hrvatska književnost i kultura, u Frankfurtu dobila satisfakciju i priznanje na najvišoj razini. Bio je to za hrvatsku kulturu velik i važan događaj, u Hrvatskoj nezamisliv koliko i predsjednica koja raspravlja o književnosti. Ali, ne i jedini. Što su ti Nijemci! Iste te srijede, 10. listopada navečer, u berlinskoj gradskoj vijećnici održana je svečanost u čast Miljenka Jergovića, još većeg i mnogim Hrvatima još neugodnijeg pisca. Njemu i njegovoj njemačkoj prevoditeljici Brigitte Döbert uručena je tamo također od njemačke države utemeljena i financirana važna i prestižna književna nagrada Georg Dehio-Buchpreis, nazvana imenom baltičkog Nijemca, važnog povjesničara umjetnosti. Uz Jergovića i Döbert, nagrađene u glavnoj kategoriji, laureat je bio i litvanski pisac Alvydas Šlepikas sa svojim prevoditeljem Markusom Rodunerom.
Laudaciju Jergoviću, a zapravo briljantan esej s lucidnim sažetkom njegova opusa, umjetničkih postupaka i metoda, glavnih tema, vrhunaca i najsnažnijih poruka, izrekla je novinarka Doris Akrap, s osobitim osvrtom na veliki roman-sagu “Rod”. Doris Akrap hrvatskog je porijekla i očito dobro upoznata s prilikama u Hrvatskoj, kada kaže: “Upravo u neovisnoj državi Hrvatskoj ništa što je proturječno nije poželjno. Ništa ne smije smetati neupitnom narativu o hrvatskim žrtvama. Ali Jergović smeta.” A onda i ovo: “Vrlo je lijepo i vrlo je dobro da se prepoznaje namjera nekog koga mnogi ljudi shvaćaju kao smetnju: htjeti razumjeti i činiti razumljivim.” Potom Jergoviću upućuje i ovaj velik i točan kompliment: “Čak je u svojoj polemici protiv hrvatstva toliko točan, satiričan i oštar da bismo ga mogli zvati Karl Kraus Kroatiens, ne samo zbog aliteracije”, a laudaciju završava do kraja zaoštrenom i upravo zato savršeno točnom konstatacijom: “Pogrešno je Miljenka Jergovića nazivati hrvatskim autorom. Državljanstvo je dobio samo nakon što se krstio – i to kao ateist! Jednako je pogrešno zvati ga bosanskim piscem jer ga i tamo – kao i u Hrvatskoj – smatraju izdajicom. Postoji samo jedan opis koji mu odgovara: on je europski pripovjedač. Njega ne trebamo katalogizirati pod balkanskom literaturom nego pod svjetskom literaturom.” Ova me laudacija, čiji hrvatski prijevod možete naći na stranicama autorova internetskog književnog časopisa Ajfelov most, učinila ponosnim, a osobito me je razdragao pogled na glazbeni program svečanosti, za koji se pobrinuo Deutsches Kulturforum östliches Europa, koji dodjeljuje ovu bijenalnu nagradu. Večer je otvorila i zaključila mlada hrvatska pijanistica s prebivalištem u Berlinu Maja Matijanec svirajući skladbe velikog hrvatskog, a u Njemačkoj rođenog kompozitora Borisa Papandopula. Na sve misle. Što su ti Nijemci!