Što sve može Hercegovac Marin Čilić, a ne smije Škot Andy Murray

Zamislite da ususret jednom od brojnih nadolazećih referenduma Vlada donese izborna pravila kojima zabranjuje sudjelovanje u njima teniskom asu Marinu Čiliću i stotinama tisuća drugih hrvatskih državljana koji žive izvan granica Hrvatske. Zamislite onda da istom tom uredbom Vlada na tom istom referendumu dozvoli sudjelovanje svim punoljetnim državljanima EU koji žive u Hrvatskoj, neovisno o tome imaju li ili nemaju hrvatsko državljanstvo, znaju li jezik ili poznaju kulturu i povijest zemlje. Čini se nevjerojatno? E pa upravo to dogodilo se na referendumu za neovisnost Škotske koji je održan prije dva dana. Zahvaljujući izbornim pravilima, na njemu nije moglo sudjelovati oko milijun Škota koji žive u stranim državama, pa tako ni najpopularniji tamošnji sportaš, tenisač Andy Murray, inače zagovornik neovisnosti.

Murray, na svoju žalost, već neko vrijeme sa svojom djevojkom živi u njezinu zavičaju – engleskoj pokrajini Surrey. S druge strane, na referendum su imali pravo izaći svi državljani zemalja EU i Commonwealtha koji su stariji od 16 godina i žive u Škotskoj, pa tako i Englezi – pripadnici baš onog naroda od kojeg se Škotska, da je referendum uspio, trebala odvojiti. No, ipak, prevladala je opcija ostanka u Uniji s Engleskom, a iako se iz hrvatske perspektive takav izborni sustav čini kao idealan argument za osporavanje legitimiteta cijelog procesa, to se neće dogoditi. Zašto? Pojednostavljeno rečeno, škotski izborni sustav utemeljen je na drevnom načelu da bez taksacije nema ni političke reprezentacije. Sjedinjene Američke Države su u 18. stoljeću izborile neovisnost od britanske krune pod motom da građanima nitko nema pravo naplaćivati porez a da im ne osigura mogućnost sudjelovanja u političkom procesu. Ipak, ta logika funkcionira i obrnuto, pa je plaćanje poreza preduvjet mogućnosti izbora političkih predstavnika.

Dakako, to ne znači da Škoti moraju plaćati porez da bi mogli glasovati, ali to znači da one osobe koje temeljem prebivališta u nekoj stranoj zemlji tamo izvršavaju i svoje građanske obveze – a to je i plaćanje poreza – nemaju pravo sudjelovati u procesu političkog odlučivanja u nekoj drugoj zemlji. U Hrvatskoj tu logiku ne uvažavamo, a posljedice su ponekad nakaradne. U procesu stvaranja države iz povijesnih, ideoloških, ali i praktičnih razloga, donesena je odluka da se Hrvatima izvan domovine omogući sudjelovanje u političkom procesu. Ipak, to pravo uvijek je bilo ograničeno specifičnom izbornom matematikom. Ograničavanjem maksimalnog broja mandata iz dijaspore – trenutačno ih ne može biti više od tri – ipak je stvorena određena hijerarhija između prava onih koji u Hrvatskoj žive i onih koji žive u nekoj drugoj državi. Ipak, taj ekvilibrij narušen je – danas će se pokazati – diletantskim ustavnim promjenama kojima je liberaliziran institut građanskog referenduma, ali na potpuno nekritički način. Pojednostavljeno rečeno, na referendumu glasovi svih građana – neovisno o tome gdje žive – vrijede jednako.

Koliko ta naizgled logična činjenica u stvarnosti može biti sporna pokazat će se uskoro, dođe li do referenduma o monetizaciji autocesta. To je, naime, referendum na kojem će građani odlučivati o čistom ekonomskom pitanju – zadržati ili ne autoceste u upravljanju države. Sve pozitivne i negativne posljedice odluke koja bude donesena građani će osjetiti na svom životnom standardu – kroz razinu gospodarskog rasta, razinu plaća, socijalnih transfera i ostalih pokazatelja na koje će budućnost autocesta utjecati. Ipak, te posljedice osjetit će samo oni građani koji žive u Hrvatskoj, dok će oni koji žive u inozemstvu imati priliku izaći na referendum i glasovati lišeni bilo kakve brige da će ta odluka, barem dok god se ne vrate živjeti u Hrvatsku, izravno utjecati na kvalitetu njihova života. Pa koji je onda njihov legitimitet za sudjelovanje u donošenju takve odluke?

Marin Čilić tako će imati pravo donijeti odluku koja bi izravno mogla rezultirati povećanjem poreza u Hrvatskoj, dok on porez na svoju zaradu plaća u Monte Carlu. Je li to pravedno? Škotski referendum i njegova pravila trebala bi biti poticaj da se u Hrvatskoj napokon povede diskusija o izbornim pravilima i optimalnom načinu sudjelovanja dijaspore u procesu političkog odlučivanja u Hrvatskoj. Svaki sustav koji ne uvažava načelo realnog usklađivanja prava i odgovornosti, dugoročno će – bez obzira na to koliko danas pozitivno diskriminirao Hrvate koji žive izvan Hrvatske – izazvati kontraefekt i umjesto povezivanja nove podjele između dva dijela nacionalnog korpusa. Oni koji to ne vide ili su politički slijepci ili, pak, politički zlobnici.

>> I Murray želi neovisnost Škotske: Učinimo to!