Ako ste se ikada upitali što ti Hrvati u Bosni i Hercegovini zapravo hoće, knjiga “Hercegovac s razlogom” ponudit će sve odgovore. U njoj Ivan Šimić, koji je sudbinske događaje promatrao iz neposredne blizine, otvoreno piše o temama o kojima se govori nerado ili nedovoljno jasno.
Nitko nikom ne vjeruje
Čitajući njegove tekstove, neće vas mučiti dilema za što se on zalaže, što je dobrodošla novost u državi u kojoj, ponekad upravo zbog nejasnoće jezika i pretpostavljenih zadnjih namjera, nitko više nikom ne vjeruje.
Knjiga “Hercegovac s razlogom” zbirka je budničkih tekstova nastalih nakon godina zaglušujuće bosanskohercegovačke “hrvatske šutnje”. Radi se o tmurnom vremenu nakon propasti Hrvatske samouprave, u kojem se činilo kako je proces dekonstituiranja Hrvata nepovratan, u kojem je taj narod ostao sam samcat.
Sustavno urušavanje hrvatske ustavne pozicije kulminaciju doživljava izborom Željka Komšića za hrvatskoga člana Predsjedništva BiH 2006. Na kraju rasprave napisane tim povodom, Ivan Šimić zaključuje: “No, svim fundamentalno nepravednim državama i njihovim još gorim zakonima ipak jednom dođe kraj. Ako današnja Bosna i Hercegovina – taj svojevrsni ménage à trois u kojem se više ne zna tko koga i tko s kim – želi imati priliku za opstanak, ovakvim drskim poigravanjima sa samom njenom prirodom mora doći kraj! U suprotnom, Bosna i Hercegovina bit će država, dok bude bila, stalnih političkih i nacionalnih sukoba i nesnošljivosti, država s blokiranim političkim sustavom, gospodarski nerazvijena i stagnirajuća, nepravedna država osuđena na propast.
”Nasuprot praksi nabacivanja blatom na one s kojima se ne slažete, Šimić se zalaže za argumentiranu raspravu o svim krupnim pitanjima, od administrativno-teritorijalnih do odnosa prema ratnim zbivanjima.
Zarazna autoironija
O ovim temama često polemizira s pobornicima ‘građanskije’ opcije među Hrvatima u BiH koji najčešće dolaze iz Sarajeva, ali i nekim fratrima. Kao što se može vidjeti, većina tekstova u ovoj knjizi posvećena je Hercegovini i Herceg Bosni. Uz nastojanje da ospori predrasude i prema jednoj i prema drugoj, te uz potragu za održivim ustavnim rješenjem za BiH, zarazna autoironija također je odlika knjige: “Te rekla Hannah Arendt ovo, te rekao Max Weber ono, a nikad se nećemo pozvati na recimo Slavu Kukića i njegove genijalne socio-ekonomske analize. Donedavna nam se – prema istoj našoj pogrešnoj logici – talijanska ministrica Maria Rosaria Carfagna (“Mara”, kako smo joj i mi često znali tepati) možda pričinja lijepa i privlačna, dok našu Lidiju Korać nepravedno doživljavamo kao socijalistički relikt. Onaj Škotlanđanin Sir John Boyd Orr, primjerice, taj nobelovac, biolog i prvi glavni tajnik Organizacije za prehranu i poljoprivredu pri UN-u, svima nam je vrhunski autoritet, a Jerko Ivanković Lijanović obična hercegovačka prehrambeno-poljoprivredna budala.”
Da će bog da dobiju državi