Malo je hrvatskih političara i intelektualaca koji su u našoj povijesti bili toliko kritizirani i ozbevređivani kao što je to još za života, a i nakon smrti, bio Izidor Kršnjavi, rođeni Našičanin. Zvali su ga izdajnikom hrvatstva, mađaronom, poslušnikom zloglasnog bana Khuena Héderváryja, ambicioznim političkim oportunistom, površnim čovjekom, umjetnikom upitnih dometa i lošeg ukusa... Odricali su mu hrvatstvo, vrijeđali ga i ponižavali pod svaku cijenu gdje su stigli.
I Miroslav Krleža za Kršnjavog je podrugljivo napisao da je “zrnom mozga i pedljem brade naše estetike”. Kršnjavi je tako dobio pridjev kontroverzni, kojeg se nije riješio ni do dana današnjega. Osudili su ga mnogi bez pravednog suđenja i bez mogućnosti obrane. A bio je Izidor Kršnjavi doktor filozofije i prava, (prvi) sveučilišni profesor povijesti umjetnosti, arheologije i povijesti kulture, prvi ravnatelj Strossmayerove galerije, utemeljitelj Društva umjetnosti i današnjega Muzeja za umjetnost i obrt, osnivač stručnih škola i reformator gimnazija, političar i predstojnik vladina Odjela za bogoštovlje i nastavu (iza kojega je ostala i prelijepa zgrada u Opatičkoj ulici s upravo kraljevskom Zlatnom dvoranom), graditelj i obnovitelj crkava i palača (navodno je što izgradio, a što obnovio devedesetak crkava), utemeljitelj škola i učilišta, ali i slikar, likovni kritičar i teoretičar, publicist, polemičar, prevoditelj i književnik s nemalim brojem, danas uglavnom zaboravljenih djela. Među njima se nalaze pjesme, putopisi, memoarski zapisi, romani i drame. Pokretao je Kršnjavi časopise, pomagao đacima i studentima pokušavajući i na državnom nivou tu pomoć usustaviti, promicao suvremeni pristup sportu u školstvu, osnivao škole za slijepe i gluhonijeme... Prevodio je Kršnjavi i Danteovu “Božansku komediju”. Pa nađite danas intelektualca tako široke naobrazbe i svestranosti i velikog djelatnog raspona koji iza sebe ima studij u Beču, Münchenu i Rimu te niz vizionarskih djela i projekata!? A pri tome se ne libi ući ni u političku arenu, makar i pod motom “Bolje nokat vlasti nego šaka prava” i makar nekoliko puta mijenjao stranačke i ideološke kapute te pri tome gubio i prijatelje, među njima i one koji su kalibra biskupa Josipa Jurja Strossmayera.
No, nisu svi zaboravili na Izidora Kršnjavoga, bez kojeg je zapravo nezamisliv današnji izgled grada Zagreba i njegovi prebogati kulturni sadržaji. Tako će baš danas u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici biti predstavljena veličanstvena monografija “Slobodni i kr. glavni grad Zagreb”, objavljena 1913. godine, a sada otisnuta s reprodukcijama djela znamenitih hrvatskih likovnih umjetnika i uvodnim tekstom povjesničara i književnika Vjekoslava Klaića. Izvorno se ovo bibliofilsko izdanje čuva u fondu NSK kao dio sačuvane, vrijedne ostavštine Isidora Kršnjavog, koja i sama po sebi svjedoči o plodnom životu ovog prezaslužnog Hrvata. U raskošnoj monografiju čiji je nakladnik baš NSK, čitatelji mogu uživati u djelima Vlahe Bukovca, Otona Ivekovića, Mencija Cl. Crnčića, Branka Šenoe, Ferde Kovačevića. Monografija Izidora Kršnjavog posvećena Zagrebu, tako je još jedan prilog hrvatskom jedinstvu i hrvatskoj pameti, a dobro je da predstavljanje u NSK, zgradi u kojoj je Tuđmanova ministrica Ljilja Vokić biranim riječima govorila o Stipi Šuvaru, čovjeku koji je čvrsto stajao iza gradnje nove Nacionalne i sveučilišne knjižnice, a koji je među Hrvatima doživio sličnu sudbinu kao i njegov davnašnji prethodnik Kršnjavi.
baš ništa