Što to znači ‘biti kršćanski novinar’, kakva je njegova zadaća

Iako – kad je riječ o informiranju javnosti o zbivanjima u suvremenome (pa time i hrvatskome) društvu – ne bi trebalo biti nikakve razlike između konfesionalnih i nekonfesionalnih novinara, između novinara vjernika i novinara nevjernika, ipak se suočavamo s pojmovima kao što je kršćansko (katoličko, pravoslavno, protestantsko), islamsko, židovsko itd. novinarstvo ili pak kršćanski (katolički, pravoslavni, protestantski), islamski, židovski i ini (npr. ateistički) novinar. Slijedom toga sasvim razvidnim se čini postaviti pitanje: koja je i kakva posebna uloga, zadaća i odgovornost jednoga takvog konfesionalnog, npr. katoličkog novinara u suvremenome društvu u odnosu na druge konfesionalne i nekonfesionalne novinare? Jesu li njegove zadaće i odgovornosti za stanje u društvu nešto drukčije, važnije, korisnije od onih koje imaju nekršćanski i nekonfesionalni novinari?

Odgovor na pitanje koja je uloga, zadaća i odgovornost novinara „koji rade kao kršćani“ dao je – bez usporedbe s drugim (ne)konfesionalnim novinarima – sâm papa Franjo u petak, 9. studenoga, prigodom susreta sa studentima i profesorima Instituta za promicanje mladih novinara – Katoličke škole novinarstva iz Münchena u povodu 50. godišnjice osnivanja. A institut je 1968. godine, dakle na završetku Drugoga vatikanskog sabora, osnovala Njemačka biskupska konferencija s nakanom da škola preuzme odgovornost za ljude u medijima, a to znači da odgaja novinare koji će u društvu u kojemu žive, a koje se neprestano mijenja i koje nije samo kršćansko, „raditi kao kršćani“.

Prema papinu shvaćanju, raditi kao kršćanski novinar u današnjemu vremenu digitalizacije komunikacije s jedne i brze promjene medijskih sadržaja s druge strane znači „imati veliku odgovornost prema društvu“, prema ljudima s kojima se živi. I to u društvu u kojemu je riječ komunikacija postala pojam bez kojega se ne može, u društvu u kojemu su rijetke institucije koje nemaju svoju vlastitu „kulturu komuniciranja“. Stoga i ne čudi da mnogi sociolozi, poput J. Habermasa, suvremeno društvo nazivaju „društvom komunikacije“, odnosno „komunikacijskim društvom“, i da N. Luhmann govori o „religiji kao komunikaciji“.

Polazeći od gore navedenih postavki, kršćanski novinari ne bi trebali imati odgovornost samo prema Crkvi, nego i prema društvu općenito, prema politici, ekonomiji, medijima, obrazovanju, kulturi. Ali – to je važno naglasiti – ne na način da ih „pokrste“, odnosno „konfesionaliziraju“, da ih „ortački” preuzmu pod svoj ideološki kišobran, nego da, oslanjajući se na „oslobađajuću snagu istine”, pridonesu pluralnosti društva u svim njegovim segmentima, omogućujući tako slobodu rada i pisanja i onima koji nisu „religijski muzikalni“.

Prema onome što je papa naveo, katoličkoga novinara moglo bi se prepoznati prema sljedećim značajkama: ponajprije, kršćanski novinar trebao bi biti kritičan i angažiran, ne bi se smio odnositi prema stvarima kakve one jesu. Morao bi ići za tim da ih promijeni nabolje imajući pritom pozitivan stav prema ljudima i prema vlastitoj profesionalnoj etici.

Drugo, kršćanski novinari u papinu razumijevanju ne smiju se prepuštati općemu mišljenju koje karakterizira malodušnost i pesimizam „koji paraliziraju i osljepljuju“, nego se moraju suočiti s postojećim problemima u društvu, oni – kao nekoć starozavjetni proroci – moraju govoriti „proročki“, oni dakle moraju upozoravati ne samo ljude iz dnevne politike na nepravde u društvu i ukazivati na njih, nego sasvim jasno progovarati o uzrocima tih stanja, moraju govoriti o „grijehu struktura“. Oni moraju početi ići na periferiju na kojoj se događa svakodnevni život i na njoj i u njoj tražiti istinu modernoga društva. Ljudima s periferije treba stoga omogućiti da govore, da ukažu na izvore nepravde, zapravo treba im pružiti priliku da ponude rješenja. Stoga, razumijevajući ispravno papine riječi, zadaća kršćanskih novinara bila bi „upravljati pogled na ljude, na osobe“ i, što je u svemu tome jako važno, „nepravdom nazvati ono što je nepravda“.

Treće, kršćanski novinari prema papinim riječima trebali bi s optimizmom pristupati našoj svakodnevnoj zbilji i govoriti o lijepim stvarima, makar te lijepe stvari ne bi bile objavljene na naslovnicama novina ili portala. To bi trebali činiti stoga što ti članci u središte svoje pozornosti stavljaju čovjeka pojedinca, njegovu osobu, njegove strahove, ali i nadanja.

Tek na kraju govora o vrijednostima koje bi u svome radu imali kršćanski novinari papa je naveo da bi oni trebali pratiti rad Crkve, i to „kao osobe koje pišu za osobe“, kao osobe koje pišu za običnoga čovjeka.

Slijedom toga, svejedno je li riječ o kršćanskim ili nekršćanskim novinarima, o kršćanskim ili nekršćanskim medijima, smatram da bi svi oni trebali preuzeti odgovornost za slobodu ljudi u hrvatskome društvu. Jer, tamo gdje novinari budu žrtvovali slobodu običnoga čovjeka zarad određenih političkih stavova (a to se zna događati kako u „vjerskim“ tako i u „svjetovnim“ medijima), oni će time žrtvovati i sami sebe, žrtvovat će svoju osobnu slobodu. Stoga bi u tome smislu i kršćanski i nekršćanski mediji trebali biti prostori slobode za one koji u njima rade, ali istodobno i stvaratelji slobode za druge, za one koji očekuju pravodobnu i ispravnu informaciju.