Stoka bez nadzora ponuđena je vukovima kao kolači na pladnju

Joso Karamarko i Marko Brkić, dugogodišnji stočari iz Kruševa kraj Obrovca, već dugo potkraj godine ne očekuju darove. Kažu, danas to rade njihova djeca i unuci. Ipak, i oni su dobili na dar dva mala tornjaka koji su u nove obitelji stigli kako bi za otprilike godinu i pol zamijenili svoje prethodnike Liska i Medu.

– Joso i Marko, kao uzorni stočari, prije sedam godina dobili su prve pse zahvaljujući projektu LIFE III "Zaštita i upravljanje vukovima u Hrvatskoj" koji se sufinancira iz fonda Europske komisije LIFE, a koji u Hrvatskoj od 2003. provodi Državni zavod za zaštitu prirode u suradnji s Veterinarskim fakultetom Sveučilišta u Zagrebu – objašnjava dr. Jasna Jeremić, voditeljica Odsjeka domaće svojte u Zavodu za zaštitu prirode. Dodaje da je do danas podijeljeno više od 200 tornjaka, od čega 78 samo u Dalmaciji.

U borbi predatora za hranu, a samim time i preživljavanje, najčešće stradava stoka, pa je to jedan od većih kamena spoticanja u zaštiti predatora, ali i stočara i njihova blaga. Bez obzira na to što Ministarstvo kulture redovito isplaćuje odštetu, nezadovoljstvo stočara, strah i odbojnost prema divljim životinjama nisu se smanjili. U želji da se pomiri nepomirljivo i dodatno zaštiti sve sudionike te priče, stočarima se doniraju pastirski psi tornjaci i električne ograde.

– Problem je što stočari često puštaju stoku da bez nadzora luta divljinom. Ovce, koje su u većini žrtve vučjih napada, tada postaju lak plijen. Stočari su dužni pratiti i čuvati stada, ali to malo tko čini – kaže dr. Jeremić, a Marko i Joso dodaju da su nečuvana stada za vukove kao kolači na pladnju.

Sedmogodišnji tornjak Medo, kaže Brkić, imao je nekoliko izravnih okršaja s vukovima, a prije dvije godine jedva je izvukao živu glavu u borbi s čak tri vuka.

Ugroženi i ljudi i ovce

– Medo više nije u punoj snazi, ali vukovi nas ipak zaobilaze. Prije su se spuštali do kuće, bili smo ugroženi i mi i ovce, međutim sada gledaju samo iz prikrajka. Dok se Medo liječio, vukovi su napali stado i stradalo mi je sedam ovaca 50 metara od kuće, ali nakon što se oporavio, više ne dolaze. Kada bih imao dva ili tri tornjaka, bio bih potpuno siguran jer im tada vukovi ne bi mogli ništa. Zato se nadam da će ovo štene koje sam sada dobio biti pravi Medin nasljednik, a za godinu i pol s njim će u paru još bolje čuvati ovce – kaže Marko Brkić, vlasnik pedesetak ovaca koje uzgaja za prodaju mesa.

Obitelj Karamarko ima 250 ovaca i nekoliko koza. Sa stadom, osim sedmogodišnjeg tornjaka Liska, hrvatskog ovčara i jednog križanca tornjaka, na pašu najčešće odlazi i sin Neno.

– Moj Lisko nekoliko je puta rastjerao vukove koji su se stadu približili na dvadesetak metara. Nije s njima ulazio u otvorenu borbu jer su se vukovi na vrijeme povukli. Satima nas promatraju, ali ne napadaju jer su psi preblizu – hvali Joso svoga Liska dok u rukama drži dvomjesečno štene tornjaka koje će, čim se oporavi od puta, započeti s obukom.

A upravo je obuka od najranijih dana, ističu ovčari i dr. Jeremić, ključna da bi se dobio kvalitetan pastirski pas.

Odgoj počinje vrlo rano

Odgoj mora početi u dobi između sedam tjedana i tri mjeseca, i to što bliže okruženju u kojemu će biti korišteni. Pas odgojen na lancu, u kavezu ili kao kućni ljubimac neupotrebljiv je za zaštitu stada. On može biti vezan samo kada je stado zatvoreno ili kad za to postoji kratkotrajna nužda. Tornjaka se ne smije zatvoriti sa stokom u skučenu štalu ili tor. Ne smije biti prisutan janjenju ili jarenju i ne smije se sukobljavati s ovnom ili jarcem jer ga može ozlijediti pa i ubiti. Svoju funkciju tornjaci mogu uspješno obavljati nakon navršene prve godine, a punu zrelost dosežu s dvije i pol godine. Radni je vijek tornjaka više od deset godina.

Donacijom ovčarskih pasa stočarima se pomaže u zaštiti stada i upozorava na nužnost stalnog nadzora stoke u predjelima u kojima obitavaju predatori. Štiteći stado, vraćamo našu staru autohtonu pasminu – psa tornjaka – u njegovu radnu funkciju i u prostore gdje je stoljećima uzgajan i korišten te tako pomažemo u širenju i razvoju njegove populacije. Uostalom, nije bez razloga što nas prvi pisani trag o tim psima vodi u 13. stoljeće, do rukopisa Katoličke crkve, odnosno đakovačkog biskupa Petra Horvata.