Nakon što je pokazalo zube Milanovićevoj administraciji koja im je htjela nasilno oteti upravljanje nad dubrovačkim zidinama, Društvo prijatelja dubrovačke starine nastavilo je sa svojim poslom. A to je briga ne samo nad dubrovačkim starinama nego briga nad baštinom cijele Dubrovačke Republike. Ljudi iz agilnog DPDS-a shvaćaju i poznaju povijest i znaju da je sudbina grada Dubrovnika nedjeljiva od Dubrovačke Republike. I da ovakvog Dubrovnika i ne bi bilo da nije bilo cijele Republike. Stoga im je na brizi podjednako i dubrovačka crkva sv. Vlaha kao i stonske zidine ili pak konavoski Sokol grad. Još je nešto jasno gosparima iz DPDS-a, a to je da Dubrovnik u ljetnim mjesecima puca po šavovima te da turistima treba pružiti i druge atrakcije i izvan grada, a ne ih samo gurati u prebukiranu gradsku jezgru. Stoga i dalje traje uporna obnova veličanstvenih stonskih zidina, najvećih fortifikacijskim zidina te vrste u Europi čija ukupna dužina premašuje sedam kilometara.
Dugogodišnji skupi trud oko ovih zidina itekako se isplatio. Ston je tako danas turistima itekako atraktivni cilj posjeta. Više se u Ston ne dolazi samo zbog ića i pića nego i zbog kulturne baštine. U Društvu prijatelja dubrovačke starine tako ove godine očekuju da će ove godine stonske zidine posjetiti oko 45.000 ljudi, što je impresivna brojka. Cijena ulaznice za odrasle od 40 kuna (a za djecu 20 kuna) doista je umjerena i prihvatljiva za užitak koji traje sat i pol penjanja i spuštanja od Stona do Malog Stona i natrag. Raduje i činjenica da na stonskim zidinama ima sve više domaćih turista koji vole teoretizirati o domoljublju, a slabo poznaju svoju domovinu, izbjegavaju muzeje i galerije te se sve više pretvaraju u tranzitne putnike koji nemaštovito jurcaju od točke a do točke b, prolazeći pored kulturnih i prirodnih spomenika niti ne pomišljajući na kratki i blagotvorni predah. Na sreću, postoje dobro organizirane grupe osviještenih pojedinaca poput Društva prijatelja dubrovačke starine koji rade ono što hrvatska država niti dospije niti umije niti može urediti te sačuvati za potomke.
Zato udruge poput DPDS-a država treba čuvati kao oko u glavi, a ne pokušati uništiti kao što je to pokušala prije dvije godine u sprezi jednog častohlepnog gradonačelnika i čudesno neupućene ministrice kulture. Hrvatska ne smije davati šansu onima koji joj žele nauditi bilo neznanjem bilo zlom namjerom bilo pohlepom. Stoga pitanja iz kulture, pa i iz kulturne baštine treba staviti i u prvi plan ove čemerne predizborne kampanje. Jer važno je hoće li i novi Milanovićev (ili Plenkovićev) ministar (ili ministrica) kulture uništavati ljude kao što su gospari iz Dubrovnika koji već desetljećima skrbe za dubrovačku baštinu ili će im u tom poslu biti od pomoći. Karte treba staviti na stol dok ne bude kasno.
>> Šampion turizma 2016. je poput Georgea Clooneyja, po svemu drugačiji, bolji – i svoj