Stožer u zamci teme što će Hrvati sa sedmim danom

Hrvatima se vraća interes za politiku i dar za politizaciju, što može biti dobar znak da se pandemija povlači. Statistika se popravlja, mjere se ublažavaju pa se vraćaju stara pitanja o kojima tri Hrvata imaju barem dva mišljenja: što će ljudi raditi sa sedmim danom?

Hoće li se odmarati, što je isplanirao Stvoritelj svijeta, ili će raditi, što nameće današnje tržište? Hrvatska živi – i radi – u toj dvojbi od svoga osnutka: ne može je riješiti tako da se obje strane pomire s rješenjem. A i stožernici su – s najtanjim argumentima – stali na stranu neradne nedjelje, da smanje „socijalnu mobilnost“; po izračunima kritičara koji polaze od toga da podilaze interesima Kaptola, sjajna ekipa stručnjaka oko Davora Božinovića zabila je autogol u dobivenoj utakmici. Nitko ne kaže da podilaze sindikatima, i oni žele dan odmora za svoje članstvo; manji je, u tom slučaju, politički naboj koji izbija iz tumačenja da treba isprazniti dućane da bi se napunile crkve!

Mogao je, ruku na srce, Stožer i drukčije postupiti, da ne preuzima na sebe rizik da narušava krhku ravnotežu uoči izbora i odgovornost da presuđuje u pitanju koje ni društvo ni država godinama ne mogu staviti ad acta. Ako je mjera i privremena, mogla se izbjeći kad se zna da se stavlja ključ na dućane koji nisu nedjeljom bili zatvoreni ni kad je korona punila bolnice i praznila ulice. Kod nezadovoljne strane to aktivira stari refleks o dodvoravanju, prvo HDZ-u, koji se sprema za izbore, a onda Kaptolu, da dobije novi razlog da na izborima (opet) podrži HDZ.

Dok je COVID-19 sijao strah i trepet i po Hrvatskoj i dok se Hrvatska branila iznadprosječno dobro, nikome nije bilo do toga da politizira jedan nepolitički problem, što iz društvene odgovornosti, što iz kućnoga odgoja. Zdravstvena struka funkcionirala je tako dobro, skoro savršeno, da bi se itko usuđivao stavljati političke klipove pod Beroševe kotače. Štoviše, s nekim iznimkama, uživala je njegova ekipa savršenu podršku i građana i politike. Cijena za vrhunsku uslugu! Ali, kako opasnosti jenjavaju, opet se politički virus uvlači i u tu nepolitičku butiku, gdje politici, inače, ne bi trebalo biti mjesto. Postoje, istina, definicije po kojima je politika sve, a postoje i situacije – kakva je bila s koronom – kad politika nije ništa. Poslije svih ratova netko dobiva kolajne; narod će odlučivati kome će ih staviti na prsa kad se bude podvlačila crta.

Izlazeći iz pandemije, Hrvatska ulazi u izbore: eto razloga za povratak politike na velika vrata. Capakovi će epidemiolozi morati reći kad je za njih vrijeme, da se i te utakmice ne bi održavale bez publike; izbori bez birača: može li korona i to promijeniti! Političari su već rekli da je svaki termin u ovoj godini zakonit, iako svima ne odgovara ista sezona. Otuda tolika politizacija prije nego što je na Pantovčak stigla vijest o raspuštanju Sabora. Sprema li Andrej Plenković svoga tekliča, s porukom koja neće biti upućena samo Zoranu Milanoviću?

Sve upućuje na to da se HDZ-u žuri, najviše zato da se do jeseni ne bi zaboravilo što je Vlada – sve više se govori o Vladi, a sve manje o Stožeru (ili se govori o Vladinu stožeru) – učinila da se ograniče posljedice pandemije, i na zdravlje ljudi, i na zdravlje gospodarstva. Do jeseni može biti kud koji, mili moji: stizat će na naplatu nepokriveni računi, neće biti turističkih beriva, a i virus bi se, što epidemiolozi ne isključuju, mogao vratiti!

Svako se željezo najlakše kuje dok je vruće. Ali i opozicija je imala tri i pol godine da se pripremi za jedne izbore i nekoliko tjedana da se pripremi za sasvim druge izbore. Virus je nametnuo potrebu promjene same paradigme (a zagrebački potres uvećao fakturu): Hrvatska je previše izgubila da bi mogla nastaviti istim putem, bez temeljitih promjena i politici i u ljudstvu. Strankama može biti važno kad će se izbori održati; građanima-biračima je važnije da dobiju vlast koja će voditi zemlju u sasvim novom vremenu, bez korone (nadajmo se) i poslije potresa. Ne bi to smjeli biti izbori o prošlosti, nego izbor hrvatske budućnosti. Sve bi trebalo staviti na stol, i skupu državu, koja više ne može funkcionirati na stari način, i uzdrmano gospodarstvo, kome treba temeljita rekonstrukcija i osvježenje, i uplašeno društvo, kome je neophodno vratiti moral i povjerenje.

Površna politizacija može prikriti dubinske probleme države i društva. Stožernicima se mora priznati da su dali neprocjenjivo vrijednu uslugu građanima; spašavali su – i spašavaju i dalje – njihovo zdravlje. I njihov rad podliježe provjeri i kritici, ali na važnim činjenicama, a ne na anegdotama. Što znači da je prof. Alemka Markotić bila ranije članica drugoga stožera koji se, nota bene, nije proslavio?

Je li je Kolinda Grabar-Kitarović postavila na čelo „Frana Mihaljevića“ ili su presuđivale njene stručne reference? Je li među pacijentima pravila razliku prema političkoj krvnoj grupi? Politizacija bi se mogla opravdati kad bi se odvijala oko nekog javnog interesa. Što može biti od interesa za javnost je li se neki eminentni liječnik politički angažirao, kad na to ima pravo svaki građanin u demokratskoj državi. Treba li, po lošem hrvatskom običaju, uvijek tražiti dlaku u jajetu?         

Tko će prisvajati uspješni rad Stožera, ali i zdravstvene struke u cjelini? Ne treba sumnjati da će biti mnogo kandidata; bitno je da se oni ne nude nikome, da se drže struke, jer se o politici i ne radi. Ako su skrenuli kod neradne nedjelje, ne bi trebalo time umanjivati sjajni posao koji rade više od dva mjeseca. To što se sve događa uoči izbora nije ni njihova zasluga ni njihova krivica.