Strah i trepet u ulici kemije i biologije

Ne mogu si pomoći i ne mogu prestati žaliti činjenicu da smo i kao društvo postali nasilni, nezainteresirani za one slabije i nemoćnije, gordi i bahati činovnici bez smiješka. Potaknut sam na ovaj tekst gotovo nevjerojatnom pričom o tome kako jedna nastavnica zabranjuje jednom učeniku pohađanje nastave, on, kaže ona u tu školu uopće nije upisan. Dječak je pristojan štićenik Doma za mladež, dobar i miran učenik, povučen i stoički podnosi ta poniženja na koja nitko nema valjan odgovor. Ravnatelj škole kaže da je dječak upisan i da tu nema nikakvog problema, nastavnica kemije i biologije, stanovita gospođa plave kose i odlučnog pogleda u ništa, iz nekog svog (a kojeg?) razloga tjera dječaka s nastave.

Je li slučajno što dječak odrasta bez zaštite svojih roditelja i što mu je sudbina namijenila i takva iskušenja kakva mu nastavnica Kelava priušti svaki put kad mu se u satnici ukaže neki od njezinih predmeta, prosudite sami. Ono što ja u ovoj priči vidim jest naša sporost da reagiramo, da zaštitimo slabijeg i nemoćnijeg, onog koji raste i razvija se i koji je u ovoj priči nevin, uvijek nevin. Ovaj idiotizam traje mjesecima, sve se to zbiva u Osijeku, u kojem jedna sredovječna nastavnica provodi svoju samovolju kao da radi u nekoj napuštenoj školi u nekoj pustinji, među krepanim devama. Kako je moguće da se to događa? E pa, eto, moguće je, treba se sjetiti samo sintagme “lokalni šerifi” koju je popularnom učinio Dinko Cvitan, ali koja postoji već dulje vrijeme. Treba se sjetiti i izraza koji je pred sam kraj života koristio Tom Gotovac, a on se tiče „sive većine“, onih koji sliježu ramenima i čekaju da netko drugi odradi njihov posao i odživi njihov život. Između lokalnih šerifa i sive većine postoji perverzna simbioza, put u propast, zajedništvo u zlu.

Primitivna pohlepa zbog koje guverner nije aristokrat

Glasoviti švicarski pjesnik Blaise Cendrars, kojeg imamo sreću čitati u dojmljivom prijevodu Tomice Bajsića, u jednoj svojoj pjesmi kaže kako je sišao s vage i kako teži uobičajenih 80 kilograma, i kako voli onu kojoj tu pjesmu upućuje. Cendrars je bio dijete švicarske francuske buržoaske obitelji koju je ostavio u njezinoj svili i kadifi te se okrenuo stvarnom i krvavom životu. Uglavnom, ove sam se lijepe poezije sjetio dok čitam kako je vitki guverner naše narodne banke odlučio uposliti specijalnog kuhara ne bi li postao ono što, s obzirom na svoju primitivnu pohlepu, ne može postati – aristokrat. Ne znam koliko kilograma ima taj guverner, čini mi se da nije dobacio do onih Cendrarsovih 80, u korist mu zasigurno ne ide niti to što se naš pjesnik vagao bez jedne ruke, nju je ostavio negdje u blatu Prvog svjetskog rata, čak i ne mareći nastavio je život jednako srčano i pjesnički nepokolebljivo.

Težak je teret na leđima guvernera. Treba izabrati svog dvorskog kuhara. Treba se promijeniti u nešto nepoznato. Budimo blagi prema njemu dok mu se sve to događa. Nakupilo se, a on zasigurno nema nevinije ruke od naših. Budimo blagi prema njegovu snu u kojem postaje ono što veliki ljudi odbacuju kao smrdljivu potkošulju.

Ti koja imaš nevinije ruke, monodrama Vesne Tominac Matačić

Tko se to drznuo baviti nevinošću, čistim rukama i snom, pliskavicama, svom tom žudnjom koja se raspliće poput bodljikave žice ili trnove krune, poput nečeg na što ćemo se ranjavati kad budemo morali, i kad budemo, iz nekog strašnog užitka, to željeli, tko? Tko je odlučio ući u tamni i dramatični svijet jedne propale ljubavi kojoj su nadijevali svakakva tumačenja, čak i ono o očinskoj figuri koja u jednom trenutku izdaje tu ljubav? Tko je odlučio reći zbogom svim školskim tumačenjima poezije Vesne Parun i prijeći s one strane razumijevanja samog sebe i svog zanata, istovremeno se razgolititi i zatajiti u stihovima koji ne dopuštaju suviše milosti za svog čitatelja. Riječ je o hrabroj monodrami Vesne Tominac Matačić baziranoj na stihovima naše Mediteranke i pjesnikinje, žene koja je živjela na svoj način i stvarala na svoju ruku čuvajući zauvijek u sebi iskru otočke svojeglavosti i bezvremene opstojnosti. Koliko samo ljudi srećem koji mi govore kako ne razumiju poeziju, ja se uvijek, pomirljivo rastužen, poslije toga danima pitam, dobro, a što onda oni razumiju. Poezija je sam život, njegova ljudska strana, dah i duh u vremenu predatora.